“Njega kao odskočna daska”

To je simpatija na prvi pogled: On ima 91 godinu i živi čitav život “u blizini Kölna”. Ona ima 25 godina, odrasla je u jednom selu u Alžiru i u Njemačkoj je tek tri godine. Helmut Unteroberdoerster i Sarra Belmostefaoui sjede u njegovoj sobi u staračkom domu u Seelscheidu. Soba je svijetla, tu su krevet, fotelja, stol i stolice, mali frižider, na zidovima porodične slike. On je bio poljoprivrednik, ona uči za njegovateljicu, piše Deutsche Welle.

“Samnom je jednostavno”, kaže ova višestruki pradjed, ona potvdno klima glavom. Pa ipak, razmišlja Unteroberdoerster, nije baš sasvim jednostavno kada “kao mlada djevojka” ona mora prati “golog muškarca”. Za Sarru Belmostefaoui to nije problem. I u muslimanskim zemljama postoje liječnice koje se brinu za muške pacijente, objašnjava. Njoj su pokazali kako to treba profesionalno obavljati. Kao njegovateljica ona ima priliku dobro upoznati stanare doma: “Ja vidim kada je neko bolestan, sretan ili žalostan.”

“Kada joj se nešto pokaže, ona to odmah zna primjeniti”, hvali je upravitelj staračkog doma Florian Theus. Sjeća se prvog dana kada je došla: “Cijelo je vrijeme išla s nama. U jednom je trenutko počela šepati.” Kada je izula cipelu, vidio se veliki žulj. “Tada je po prvi puta stavila zavoj.”

Za vrijeme jutarnje službe ona “prehoda najmanje dvanaest kilometara”, kaže Theus. Trenutno se brine za 20 stanara doma. Zvono na hodniku stalno zvoni. Pritom nisu ni izdaleka svi tako “jednostavni za njegu” kao što je to Helmut Unteroberdoerster. Oko 70 posto ljudi tu boluju od demencije.

Posvuda u Njemačkoj vlada veliki manjak njegovatelja, posebno kada je riječ o njezi starijih osoba. Zbog toga ministar zdravstva Jens Spahn traži radnu snagu u inostranstvu. A sve prognoze govore da budući da ljudi postaju sve stariji, i potreba za ovim radnicima će rasti. Izbjeglice poput Sarre Belmostefaoui su već u Njemačkoj i traže za sebe neku perspektivu, traže posao.

Upravo takvim se ljudima obraća projekt “Njega kao odskočna daska”. U “Bonnskom udruženju za njegu i zanimanja u zdravstvu” ova mlada Alžirka je jedna od 200 izbjeglica iz gotovo 40 zemalja koji dobijaju izobrazbu za njegovatelja starijih osoba. Oko 100 ih je dosada završilo jezične kurseve, koji se upotpunjuju predavanjima o načinu života u Njemačkoj.

Potrebno je naučiti jezik

Ako neko nema nikakvu potvrdu o završenom školovanju, to tu može nadoknaditi. Dio ponude je i mogućnost zbrinjavanja djece. Preduvijet za izobrazbu za pomoćnog njegovatelja starijih osoba su barem završenih deset razreda škole i potvrda o poznavanju njemačkog jezika na nivou B 1. Nakon što se uspješno položi završni ispit, moguće je nastaviti izobrazbu za njegovatelja, i to na jezičkom nivou B 2. Svako ko već ima odgovarajuću svjedodžbu o završenoj školi, i ko u dovoljnoj mjeri vlada njemačkim jezikom, može preskočiti ovaj pripremni dio i odmah započeti s predviđenim trogodišnjim školovanjem za kvalificiranog njegovatelja/njegovateljicu.

Caroline Wolff, je školovana njegovateljica bolesnih i ima diplomu socijalne pedagogije. U njenom kursu žene i muškarci iz Avganistana, Egipta, Eritreje, Irana, Pakistana, Sirije i Čada vježbaju kako trebaju pacjentima pomoći da ustanu iz kreveta, ili da sjednu u kolica, tako da to bude sigurno za starije osobe ali i da njegovatelje ne bole leđa. I objašnjava im da je potrebno “uvijek razgovarati s ljudima”. To nisu jednostavne vježbe, potrebno je puno strpljenja, ali Wolff im pokazuje što treba raditi, ispravlja njihove greške i pritom je uvijek dobro raspoložena.

Skok s bebom u more

U izobrazbi je i biografija izbjeglica tema koja se ne zaobilazi. Sarra Belmostefaoui je pobjegla iz Alžira jer je bila zlostavljana i prijetio joj je prisilni brak. “Ja sam dva puta pokušala umrijeti”, priča ona. Putem Facebooka je upoznala svog kasnijeg muža, iz Sirije, dvije godine su se tajno dopisivali. Kada je njen brat to otkrio, reagirao je brutalno: “Udarci, udarci, udarci.” Uspjela je odvojiti nešto novca na stranu, krajem 2013. je sjela u taxi. Vozač joj je pomogao, ona se probila do Sirije, udala se i dobila kćerku.

Ali u Siriji je vladao građanski rat. Njena je kćerka bila mjesec dana stara kada je 2016. preko Turske izbjegla u Grčku. “Krenuli smo u ponoć, bilo nas je 17 u čamcu.” Doživjeli su brodolom, Sarra je s bebom pala u hladno more, i sada plače kada se toga sjeti: “Vidjela sam kćerku u moru, ali joj nisam mogla pomoći.” U zadnji ih je čas otkrio jedan spasilački brod. Tek kada su došli do obale, nastupio je šok: Sedmicu dana ona nije mogla progovoriti ni riječi.

U Grčkoj su završili u izbjegličkom kampu na otoku Samos. “Jelo nije bilo dobro, mnoga su djeca bila bolesna, loša higijena.” Njihov je šator prokišnjavao, njen suprug se razbolio. Krenuli su dalje prema Njemačkoj. Sada, kako bi što prije naučila jezuik, ona pohađa dva kursa istovremeno.

Klaus Weede, njegovatelj u staračkom domu u kojem svoju praksu stječe i Sarra Belmostefaoui pun je riječi pohvale za nju. “Ona je željna znanja i rado je prihvaćena i od stanara doma i od kolega.” Weede bi najradije da se ona odmah javi u dom za posao, čim završi školovanje: “Vidi se da ju ovo zanimanje interesira i mi bismo ju rado u tome podržali.” Sve je teže, naime, “naći dobre radnike u ovoj branši”.

S time se slaže i Helmut Unteroberdorster. “Ona se jako mučila”. Njih dvoje su razgovarali, kaže Unteroberdorster, o njenom životu u Alžiru, jednako kao i o njenoj sadašnjoj situaciji u Njemačkoj. Sarra Belmostefaoui se ne želi vraćati u prošlost, ona gleda naprijed. Kaže da kada se u ovom poslu čovjek potrudi i ljudi nešto pruži, još puno više dobija natrag. Ona želi “nešto učiniti da ljudi budu sretni i da se smiju”. “To je tačno, kaže njen 91-godišnjak, i dodaje: “Svaka čast mladim ljudima koji se odluče za ovo zanimanje. To nije sasvim jednostavno”.