U Hrvatskoj se kaju: Mogli smo dovesti veliki broj radnika iz BiH, ali sada je kasno

Hrvatska se ko zna koji put našla u apsurdnoj situaciji. Građevinske firme imaju posla preko glave, novca ne nedostaje, ali je problem nedostatak radne snage.

– Nikada građevinski radnici na gradilištu nisu imali 7-8 hiljada kuna plaće, plus plaćena dva topla obroka, plaćeni smještaj i prijevoz. Ali radnika nema – tvrdi voditelj jednog velikog infrastrukturnog gradilišta u Zagrebu koji je u građevinarstvu više od 20 godina, piše Jutarnji list.

Prema dostupnim informacijama, u građevinarstvu nedostaje oko 30 hiljada radnika, a najveći nedostatak se bilježi u cestogradnji. Najveći dio kvalificiranih zidara, tesara, armirača, zavarivača, asfaltera odavno je otišao raditi u inostranstvo, a domaće kompanije se bore s nedostatkom radnika.

One koji su ostali pokušavaju zaustaviti povećanjem materijalnih prava. Prema procjenama, materijalna prava radnika u građevinarstvu povećana su u protekle dvije godine za oko 30%, ali to je još daleko od onoga što dobiju, primjerice, u Njemačkoj. I dok brojke Državnog zavoda za statistiku govore da je prosječna neto plaća u građevinarstvu 5100 kuna, sagovornici jutarnjeg lista tvrde da to nije istina.

– Taj podatak govori da mnoge firme veliki dio plaće radnicima isplaćuju na ruke kako bi izbjegle plaćanje poreza. Prosječne plaće u ovom sektoru su između sedam i osam tisuća kuna – tvrde naši sagovornici.

– Danas je cijena građevinskog radnika minimalno 20.000 kuna bruto. U to ulaze njegova plaća, smještaj, prehrana, prijevoz – naglašava Dragutin Kamenski, vlasnik firme Kamgrad. Prema njegovim riječima, jedan od najvećih problema za kompanije je to što država plaćanje prehrane i smještaja radnika ne priznaje kao trošak već kao plaćanje u naravi pa, primjerice, na tri hiljade kuna za te troškove po radniku poslodavac mora platiti još oko 2200 kuna raznih davanja.

Tonči Kurilj, vlasnik firme Georad Inženjering iz Makarske, jedne od najpoznatijih firmi za izvođenje zemljanih građevinskih radova, pojašnjava da je “nekada trošak radnika bio 15%, a danas je puno veći. Dovoljno je reći da pomoćni radnik zaradi 10.000 kuna neto, a inženjera ne možete imati ispod 14.000 kuna. Narasli su troškovi rada, porasle cijene energenata i ostali troškovi, a, nažalost, ne mogu se oteti dojmu da usluga nije toliko kvalitetna kakva je bila. Na različite načine nastojali smo zadržati radnike i to smo uspjeli. To je možda naš najveći uspjeh. Stroj možete kupiti, ali danas kvalificiranog radnika teško možete dobiti”.

Nedostatak radnika kompanije pokušavaju riješiti uvozom radne snage, ali i u tom slučaju država je kasno reagirala i tek ove godine odobrila povećanje uvoznih kvota. Odobren je uvoz 17.800 radnika u građevinarstvu. No, Kamenski tvrdi da je za to prekasno.

– Mi smo još prije pet godina u potrazi za radnom snagom proveli istraživanje u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumuniji, Bugarskoj. Niko nije bio zainteresiran. Naš bazen radne snage oduvijek je bila Bosna. No, mi smo nepovratno prije nekoliko godina propustili priliku za uvoz većeg broja radnika iz BiH. Tamo je plaća bila 250 eura, a ovdje su mogli raditi za 1000 eura. Da smo na vrijeme digli broj uvoznih dozvola, najveći broj njih došao bi u Hrvatsku, ali kako to nije bilo moguće, otišli su dalje u Evropu i nepovratno smo ih izgubili – naglašava Kamenski.

Po njegovim riječima, ni u budućnosti neće biti bolja situacija jer u Hrvatskoj interesa za ovaj posao među mladima nema.

– Mi smo u Zagorskoj županiji i Zagrebu đacima osmih razreda držali prezentacije o kompaniji i nudili 15.000 kuna stipendije onima koji će upisati strukovnu školu građevinskog smjera. Ukupno smo sklopili dva ugovora!

Sada kad su kvote podignute, građevinske firme okrenule su se drugim tržištima radne snage – Albaniji, Kosovu, Makedoniji, Ukrajini, pa čak i Indiji. U zadnje vrijeme mediji su puni hvale za radnike iz Indije – radišni su, dobri, kvalitetni. Kamenski ne dijeli oduševljenje. Kamgrad ima iskustva s angažiranjem radnika iz Albanije i Kamenski naglašava da imaju velikih problema s njihovim uvođenjem u posao. Prije svega to nije stručna radna snaga pa je potrebno ulagati u njihovo osposobljavanje. Nadalje, poslodavac mora angažirati prevoditelja, a u konačnici je njihova efikasnost daleko manja od domaćih radnika i od onoga što je u njega uloženo. Tu je i pitanje socijalizacije, radnih navika itd. Radnike iz Indije prije nekoliko godina uvezla je tvrtka GP Krk, ali su zbog nemogućnosti saradnje brzo odustali od njih. Kamenski naglašava da je strani radnik zbog tih dodatnih troškova oko 20% skuplji od domaćeg, a konačni rezultat rada je vrlo upitan. Drugi sagovornici ističu da je problem i u činjenici da firme ulažu znatna sredstva u obuku i edukaciju stranih radnika, a onda oni odu raditi u druge države EU.