FakTTest

Franjo Šarčević

Srđan Aleksić, zlu i lažima usprkos

27/01/2022
Foto: Anadolija

Srđan Aleksić, svima ovdje rečenima usprkos, ostat će jedan od simbola otpora svemu u čemu živimo od 1990-ih do danas

U Bosni i Hercegovini i dijaspori postoje mediji i platforme koji neprestano, programatski i sa dobro proračunatim predumišljajem lažu, izmišljaju, propagiraju sirovu mržnju i huškaju. Postoji također značajna publika koja tim platformama vjeruje, prije svega zato što žele u to vjerovati – jer mentalni i etički otpad koji dolazi s tih platformi savršeno rezonira s njihovim unutrašnjim moralnim strujanjem i predstavlja njihovu duhovnu hranu.

Piše: Franjo ŠARČEVIĆ

Postoje i političari koji bljuvotine s takvih platformi žele unijeti u javni prostor kao ravnopravan politički stav, a postoje i akademici i javni uglednici koji služe da tim bljuvotinama daju auru ozbiljnosti i utemeljenosti.

Kada su pojedini profašistički portali iz reda bošnjačkog naroda prije nekoliko godina skovali priču o Srđanu Aleksiću – prepisanu, gle čuda, od sličnih pojava iz reda srpskog naroda – a koja tvrdi, na osnovu argumentacijske linije „rekao mi je čovjek kome je rekao čovjek koji se zna s čovjekom koji zna ljude“, da je trebinjski heroj Srđan Aleksić stradao zapravo iz lopovskih razloga, malo tko je na to reagirao. S razlogom: zašto davati dodatni prostor dokazanim anonimnim lažovima i nacijima, bolje ih je ignorirati. Dovoljno je svakome tko drži do osnovnih načela čuti što o Srđanu kaže Alen Glavović, osoba bošnjačke nacionalnosti koju je Srđan zaštitio od vojnika Republike Srpske i zbog toga bio pretučen do smrti.

Zanimljivi su razlozi za izmišljanje te priče: osoba iz reda srpskog naroda koja je iznijela „istinu“ o Srđanu to je uradila zarad spašavanja srpske stvari (Srđan je, kaže taj, bio dezerter koji je srpske vojnike ostavio na cjedilu), tvrdeći da se pričom o Srđanovom herojstvu – citiramo – „svjesno uništava srpski rod, a porodu drugi pišu istoriju“, dok su nastavljači iz reda bošnjačkog naroda to preuzeli zarad spašavanja bošnjačke stvari, tvrdeći u podtekstu da se pričom o Srđanovom herojstvu Bošnjacima podmeće ono što im nikako ne treba, a to su dobri ljudi iz reda srpskog naroda.

Međutim, ubrzo je iz zadimljenih portaldžinica ta priča došla do političke govornice. Za to se u junu 2021. pobrinuo Tajib Delalić, vijećnik SDA u Općinskom vijeću Novi Grad Sarajevo, tražeći da se izbriše ime ulice u toj općini nazvane po Srđanu Aleksiću. Opet je vrlo indikativno, kako je tim povodom pisao romski portal Udar, to da su tvrdnje i “dokazi” koje je iznio Delalić gotovo identični “dokazima” koje je iznio zli šarlatan Miroljub Petrović, jedan od najvećih negatora genocida u Srebrenici.

„Ostaje nejasno kako je Delalić ponovio gotovo iste rečenice jedne osobe kao što je Petrović, predstavljajući ih kao čvrste “dokaze” za svoju inicijativu“, što još jednom potvrđuje da je sav naš nesoj napravljen od istog materijala, zvao se on Miroljub ili Tajib.

No, priča se nije tu zaustavila. Laži i svakovrsne zloće nisu potpune ako iza njih ne stane i neka akademska glava. Nedavno je priču čvrsto samouvjereno, sve s linkom s profašističkog fake-news portala kao „dokazom“, proširio pisac i scenarist Abdulah Sidran. Iz mora Sidranovih objeda izdvajamo sljedeći jezgroviti citat: „Nagrada se zove po četničkom vojniku Srđanu Aleksiću, zbog navodnog junaštva dok je branio drugog četničkog vojnika od trećih četničkih vojnika… Svi na švercerskom poslu u Trebinju, izvan ratnih područja.“

Oni koje je Sidran zbog ovoga razočarao očito su prespavali posljednjih nekoliko decenija. Radi se o istome čovjeku koji je 2007. godine preko Dnevnog avaza galamio na prisustvo hrvatskog standardnog jezika na Federalnoj televiziji nazivajući ga „proustaškim“. Isti je to čovjek koji je 2014. sarajevskog pjesnika Gorana Simića javno denuncirao kao „čovjeka specijalnih zadataka“ i „brata pokojnog četničkog generala Novice Simića“, zbog čega je Simić doživljavao napade i neugodnosti na ulici. Simića, koji je cijeli rat s obitelji proveo u Sarajevu i čiji je brat Stojan tu i poginuo.

Isti je to čovjek koji je preko stranica notornog ekstremno-desničarskog sedmičnika Stav 2017. godine kazao sljedeće:

„Evo, neka ostane i ovo zabilježeno, da sam nedavno ustanovio jednu istinu koja me užasnula, a to je da moj sukob s kolegama, od njih je jedan ozbiljan književnik, Ivan Lovrenović, traje od 1941. godine – kad se nismo bili ni rodili, taj je sukob postojao.“

Primjera je još pregršt i Sidran se svakoga dana trudi da upotpuni svoju kolekciju dobro osmišljenih objeda. Činjenica da usprkos svemu tome – uz dužno poštovanje njegovom književnom i filmskom stvaralaštvu – on u našem društvu predstavlja mudraca mjerodavnog za sva društvena pitanja, čak bože-nam-oprosti često i s nekom lijevom etiketom, najviše govori o našem društvu i stanju u kojem se ono nalazi.

A Srđan Aleksić, svima gore rečenima usprkos, ostat će jedan od simbola otpora svemu u čemu živimo od 1990-ih do danas.

Komentari

Autor: Franjo Šarčević

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.