Jezivi sovjetski eksperiment koji na sreću nije uspio

Doba za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata bilo je i vrijeme raznih eksperimenata koji su ispitivali sve ljudske granice, a u ime viših spoznaja, načina liječenja bolesti ili naprosto kako bi se stekla prednost pred nacijom koja se smatrala neprijateljem.

Najstrašniji zamislivi eksperimenti rađeni su i kako bi se proniknulo u ljudski um, a napojznatiji su oni Trećeg Reicha i ozloglašenog doktora Mengelea, kao i japanski eksperimenti u posebnoj Jedinici 731.

Iako se o ruskim eksperimentima ne zna toliko, jedno je sovjetsko istraživanje izazvalo veliko zgražanje i postala legenda, premda se pretpostavlja kako su neki djelovi u istraživanju namjerno nadodani kako bi priča izgledala što dramatičnije.

Krajem 40-ih godina prošloga stoljeća, sovjetski su naučnici pet dobrovoljaca zatvorili u strogo kontrolisano okruženje plinske komore. Svi oni bili su zatvorenici koji su na sudjelovanje u eksperimentu pristali u zamjenu za slobodu.

Eksperiment im se naime činio vrlo laganim – sve što su trebali bilo je izdržati 30 dana bez sna i nakon toga će biti slobodni.

U komori su imali toalet, krevete, knjige i hranu koja im je bila dovoljna za tridesetak dana. Budni su pak ostajali pomoću vrlo otrovnog plina koji je u malim količinama puštan u komoru, a cilj je bio testirati njegovo djelovanje i stvoriti super vojnike koji uz pomoć plina ne bi uopće trebali stajati.

Prvih pet dana sve je bilo u relativnom redu. naučnici su ih posmatrali kroz tzv. “policijsko staklo”, a svi su se razgovori snimali. Već četvrtog dana naučnici su primijetili da zatvorenici pričaju o sve mračnijim temama, žale se na uvjete, a petog su dana počeli pokazivati tragove paranoje.

Tokom pete noći počela su međusobna šaputanja, a razgovori su se pretvorili u potpune besmislice. Naučnici su sumnjali na to da je takvo ponašanje uzrokovano plinom. Devetog je dana situacija iznenada eskalirala.

Jedan od zatvorenika manično je vrištao sve dok nije ostao bez glasnica – puna tri sata, a i nakon toga je ispuštao stravične zvukove. Svi ostali na to uopće nisu reagovali, sve dok sa sličnim ponašanjem nije počeo još jedan zatvorenik.

Ostala trojica iz knjiga su počela čupati listove knjiga i pomoću vlastitog ih izmeta lijepiti na zrcalo kroz koje su ih posmatrali naučnici. Odjednom je sve utihnulo, a zatvorenici više nisu ni šaputali.

Jedini indikator života u komori bila je sve veća potrošnja kisika, a tri dana naučnici nisu čuli niti jedan glas iz komore.

Zatvorenici su sada trošili kisik kao da su izloženi velikim fizičkim naporima, pa su prije četrnaestog dana naučnici su se odlučili obratiti zatvorenicima nakon što su pretpostavili da su ili mrtvi ili da jednostavno vegetiraju na rubu smrti.

Kroz interfon su im objasnili da će testirati mikrofone te da svi zbog toga moraju leći na pod. S suprotnom će, rečeno im je, biti ustrijeljeni.

Ukoliko poslušaju, jedan od njih će odmah biti oslobođen.

“Više ne želimo slobodu”, rekao je tihi glas s druge strane.

U ponoć petnaestog dana vrata su ipak otvorena. Prije toga je u prostoriju pušten svježi zrak, bez plina, na što su zatvorenici regirali vrlo burno preklinjući da im se vrati plin.

Kada su u komoru ušli vojnici, zatvorenici su počeli vrištati glasnije nego ikada prije, a onda su odjednom počeli vrištati i vojnici.

Četiri su zatvorenika bila još živa, a zalihe hrane bile su netaknute još od petog dana. Na podu su bili rasuti dijelovi tijela petog zatvorenika.

Ostala četvorica bila su unakažena do neraspoznatljivosti, s rasparanom kožom i mišićima koje su jeli sami sa sebe.

Vojnici su se povukli van, nakon čega je u komoru ušlo nekoliko najhrabrijih dobrovoljaca. Oni su naišli na žestok otpor nakon što su ih preživjeli brutalno napali zapomažući pritom da im se vrati plin. Više nisu htjeli zaspati.

Za vrijeme provedbe eksperimenta, kaže dalje legenda, umrlo je petero vojnika, a još nekoliko njih je počinilo samoubistvo.

Drugi je zatvorenik ubijen nakon što su ga doktori pokušali spasiti operacijom.

Ali, anestezija na njemu uopće nije radila, a ubijen je nakon što je “životinjskom snagom” doktoru slomio ruku i rebra.

Preostala trojica prebačena su u bolnicu gdje su nastavili moliti za plin. Prvi je umro jer se nikada nije probudio iz anestezije, a drugi, koji je operian bez anestetika, nije pokazivao znakove boli.

Medicinska se sestra kasnije prisjećala kako joj se on nasmiješio svaki put kad bi im se sreli pogledi.

Nakon operacije su preživjele pitali zašto toliko žude za plinom.
Odgovor je bio kratak: “Moramo ostati budni.”

Zbog toga su vraćeni u komoru. Ionako više nije postjala šansa da nastave s normalnim životom.

Čim im je pušten plin, preživjeli su prestali s agresivnim ponašanjem, a aparat koji je pratio moždanu aktivnost svako je malo detektirao “moždanu smrt”.

Unatoč plinu, četvrti je zatvorenik umro nedugo nakon ulaska u komoru.

Na kraju je u komoru ušao jedan zapovjednika KGB-a.

On je pak posljednjeg preživjelog zatvorenika upitao: “Ko si ti?” “Jesi li tako lako zaboravio? Mi smo ti. Mi smo ludilo koje vreba u svima vama, ludilo koje moli da bude oslobođeno iz najdubljih kutaka vašeg životinjskog uma. Mi smo ono što se krije u vašim krevetima svake noći. Mi smo sve ono što potiskujete u tišinu.”