Niko ne zna kako će se ova naša situacija i ovi protesti završiti, niti može to da prognozira. Ne mogu ni ja da govorim o tome, ja sam cijelog života bio samo „profa“, i automatski sam na strani studenata, imao sam priliku da se uvjerim da su to pošteni ljudi – izjavio je reditelj Goran Marković u Muzeju devedesetih.
Veče posvećeno jednom od najvažnijih filmskih autora ovog prostora koji je obilježio regionalnu kinematografju i kulturu, okupio je prije dvije večeri publiku i Markovićeve brojne poštovaoce, među kojima je bio i njegov generacijsku prijatelj koji je svojom umjetnošću takođe obilježio srbijansku kulturnu scenu, veliki karikaturista Dušan Petričić, piše Danas.
Prije Markovićevog nastupa, u kino sali Muzeja devedesetih prikazana su dva njegova ostvarenja – igrani film “Kordon” iz 2002. koji je pored brojnih priznanja na srbijanskim festivalima osvojio i Gran pri festivala u Montrealu, i dugometražni dokumentarni film “Srbija, godine nulte” iz 2001. godine.
U razgovoru sa publikom poslije projekcija, Marković je govorio u kakvim su društvenim prilikama nastajali ovi filmovi – „Kordon“ bavi se periodom Miloševićeve epohe, zimom 1996. na 1997, kada su održavani svakodnevni tromesečni protesti građana protiv izborne krađe, i kada je u Kolarčevoj ulici bio postavljen stalni policijski kordon da onemogući građanske šetnje.
Svuda isto
Nastajanje dokumentarca “Srbija, godine nulte”, opisao je vrlo duhovito, prisjećajući se kako je dobio ponudu francuskog filozofa Bernard-Henrija Levyja, inače bogataškog sina, da snimi film kakav želi, i kako se na njegov poziv našao u Marakešu, u „ludilu“ od vile kakvu u životu nije vidio.
“Niko mi nikada nije ponudio da napravim film kakav želim, to je istovremeno i idealna ponuda i ‘paklena pomorandža’. Bio sam, naravno, radoznao ko će da finansira taj film, a on je rekao Kanal Arte i Kanal Plus. Kad sam pitao Levyja kako je tako siguran da će oni to da prihvate, odgovorio je da je on predsjednik upravnih odbora u tim televizijama. Dakle, svuda je isto”, duhovito je zaključio.
Ratne devedesete – tragično i strašno doba
Tako je krenula „Srbija, godine nulte“, a nastala je, kako je naveo Marković, prema njegovim dnevnicima koje je neprekidno vodio u vrijeme Miliševićevog režima.
“Pokušao sam da neke dijelove tog dnevnika poredam hronološki kao „kockice“, da izdvojim šta je ono najvažnije što sam zapisao, da napravim jedan intimni film koji istovremeno govori i o meni, i o životu u vremenu Miloševića. Ratne devedesete su bile toliko tragično i strašno doba, i smatrao sam jako važnim da ih zabilježimo.
Nažalost, kako je istakao, ratno doba je, naravno, najstrašnije zbog stradanja ljudi, ali ono što živimo u ovih četrnaest godina, posebno trenutno stanje u društvu, njemu se čini drastičnijim i opasnijim.
“Ako poredimo 90-e, jeste da je Milošević izazvao ratove i da su ljudi ginuli, ali ovaj je još bolesniji. I ko zna šta će još da izazove, a to neće biti nešto „tra-la-la“”, kaže.
Opisujući sadašnju situaciju, Marković je kao primjer naveo gubitak morala, i kako se u tako opasnim vremenima uvijek pojave oni koji su „problematični“.
“Kada uključite televizor, zaustavite se na kanalu Informer i vidite Branislava Lečića da vodi kviz – šta sve još može drugo da se desi. Ili čujete šta govori i šta radi Ristovski. Ali, kako kaže naš narod, “ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zverka ostavi trag“.
Uvijek na strani studenata
Odgovarajući na pitanja publike kako on vidi i predviđa konačan ishod studentskih i građanskih protesta, sad kad je režim novom invazijom na pravosuđe i policiju razorio sve institucije i cijelu državu, Marković je rekao:
“Niko ne zna kako će se ova naša situacija završiti, niti može to da prognozira. Ne mogu ni ja da govorim o tome, ja sam cijelog života bio samo „profa“. Automatski sam na strani studenata i uvijek ih podržavam. Predajući decenijama na akademijama u Beogradu i Novom Sadu, imao sam priliku da se uvjerim da su to pošteni ljudi.
Nisu zaluđeni klinci koji se nešto igraju, kako neki misle. To su mlade osobe koje ozbiljno razmišljaju. Oni imaju različita mišljenja, kod njih je ta direktna demokratija na djelu koja podrazumeva da čuju jedni druge i da o svemu govore. Ja smatram da je ovo vrijeme njihove pobune i protekla godina, najsretnija godina u mom životu, i ne tražim ni od koga da dijeli moja mišljenja”, istakao je Marković.
Promjena “krvne slike”
Kako je objasnio, potpuno se promijenila „krvna slika“ našeg duštva.
“Milošević, pa i Vučić, zdušno su devedesetih radili na tome da podijele ljude, da jedni u drugima vide neprijatelje, da budu ljudi koji mrze, koji se međusobno napadaju. Kad gledate televiziju i vidite kako klinci koji protestuju padaju u zagrljaj nekim nepoznatim ljudima tamo pored puta, a i oni njima, ne možete da ne budete ushićeni. Ja sam sve vrijeme preplakao gledajući to šta oni rade”, naveo je Marković.
“Desio se povratak osjećanjima, povratak poštenju, solidarnosti. To je bitno različita situacija nego što je bila ranije. Jer, Vučić je, tako reći, na „naučnoj bazi“ svake sekunde trovao ljude, činio ih bezosjećajnim svijetom. On je pokušavao da napravi od nas bezosjećajne klonove.
Kako je istakao, pobuna naših studenata je po mnogo čemu jedinstvena, oni su mnogo učinili i na međunarodnom planu.
“Nemojte misliti da one pobune u svijetu prošle godine nisu bile inspirisane masovnošću i slikama naših studenata i onoga što su oni radli, pješačeći po Srbiji i Evropi. Ja sam 1968. aktivno učestvovao u svjetskoj studentskoj pobuni, i u Pragu i ovdje.
Bio sam student, mi smo nekoliko mjeseci bili zatvoreni u zgradi praške Akademije preko puta koje je bio sovjetski tenk sa cijevi uperenom u zgradu, znači, bilo je prilično „čupavo“. Ali, ovo što rade naši studenti danas je mnogo jače od toga”, zaključio je Goran Marković.
Film kao svjedočanstvo vremena
O tome će svjedočiti i filmovi koji budu snimljeni, a sigurno će ih biti, i dokumentarnih, koje neki mladi studenti režije vjerovatno već snimaju, kao i igranih.
“Film je najbolje svjedočanstvo jednog vremena, tu je možda i njegova prednost nad ostalim umjetnostima. Na filmu možemo tačno da vidimo kakvo je bilo neko društvo, kako su se ljudi oblačili, koju su muziku slušali, pa do toga šta su bile vrijednosti tog društva i šta se događalo. Tako da će i filmovi o veličanstvenoj pobuni naših studenata koji budu snimljeni, i svemu ovome što sada živimo, ostati kao istorijsko svjedočanstvo”, istakao je Goran Marković.
“Svašta sam prošao”
Na večeri koja se po svemu pokazala kao kulturni događaj, Goran Marković se osvrnuo i na to što mu je zbog njegovog javnog kritičkog angažmana već godina onemogućeno da režira:
“Ja sam svašta prošao na filmu, režirao sam, moji filmovi su prikazivani po kinima, išli na naše i međunarodne festivale. Kad sve pogledam, ne mogu sad da cjepidlačim i da „kukumavčim“ što mi ovaj, kao ni Miloševićev režim, ne dozvoljavaju da režiram. Sad pišem knjige, i zadovoljan sam što imaju čitaoce. Evo, sad su se i dvije sjajne studentkinje produkcije namjerile i trče da nađu novac da snimim film po romanu „Fric i Dobrila“ Srđana Valjarevića.
Ja bih danas volio da snimim nešto što se razlikuje od onoga što sam do sada snimio, i meni se ovaj roman dopada zbog humora Srđana Valjarevića. Pokušao bih, ako budem mogao, da to pretvorim u jedan nenarativni film, i entuzijazam ovih mladih studentkinja da će one uspjeti da pronađu sredstva za snimanje, i njihov napor, jako mi imponuje”, rekao je Marković.
