Nakon 35 godina rada u novinarstvu, od čega 28 kao dopisnica Hrvatske radiotelevizije iz Bosne i Hercegovine, Špela Cvitković-Iličić objavila je knjigu “Sarajevskih 300: Sarajevo Film Festival u diskursima popularne geopolitike”.
Knjiga je proizašla iz autoričinog doktorskog rada na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a u intervjuu za Fenu, kaže da knjiga predstavlja trogodišnje istraživanje o ulogama filmskih festivala u oblikovanju kulturnih narativa, međunarodnog ugleda i nenasilne komunikacije u regionu.
Cvitković-Iličić ističe da je motiv za knjigu došao iz želje da se, nakon dugogodišnjeg izvještavanja o konfliktima i „stalnoj priči o ratu“, instalira drugačiji diskurs – diskurs mira i obrazovanja.
„Odista, ja sam se 35 godina bavila novinarstvom… i onda sam odlučila, kroz svoje daljnje studiranje – magistrirala sam Međunarodne odnose i nacionalnu sigurnost, doktorirala geopolitiku mira i nacionalnu sigurnost – da pokušavam progovoriti s druge strane, sa strane mira“, kaže autorica.
Proces istraživanja i metodologija
Istraživanje je trajalo oko tri godine, pri čemu je autorica, kako navodi, tokom pandemijskog perioda imala više vremena za analizu.
„Za tri godine, za potrebe pisanja knjige, pogledala sam 75 filmova i osam serija. Svaka serija ima najmanje sedam ili devet sezona i shvatila sam da mnogo stvari možemo naučiti kroz film“, navodi Cvitković-Iličić.
Dodaje da je film za nju „prostor izražavanja slobode mišljenja s akademskim odmakom“ i da je upravo taj potencijal obrazovanja mladih naraštaja bio ključan razlog izbora SFF-a kao studije slučaja.
Autorica se u metodologiji oslanjala i na teorije poput onih Maxa Webera, odslušala je semestar teorije filma na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i koristila sve znanstvene metode dostupne za takvo istraživanje. Naglašava i nedostatak domaće literature te oslanjanje na inozemne izvore i konsultacije s mentorima.
Festivali u historijskom i geopolitičkom kontekstu
Knjiga stavlja SFF u historijski i geopolitički kontekst velikih festivala. Cvitković-Iličić naglašava da su festivali kroz povijest imali političke i ideološke konotacije.
„Venecija kao festival koji je promovirao fašističku kinematografiju u međuratnom periodu, festival u Cannesu kao reakcija i protuteža, a Berlinale kao spona u Hladnom ratu. Nećete vjerovati koliko je to povezano… Venecijanski filmski festival je zapravo postao kao festival fašističkog filma pa se odlučilo preći u stvaranje Kanskog filmskog festivala kao protuteže fašizma“, objašnjava.
Navodeći mišljenja međunarodnih kritičara, autorica podsjeća da su, prema nekim ocjenama, upravo Havana i Sarajevo među najvažnijim geopolitičkim festivalima svijeta. Posebno naglašava članstvo SFF-a u međunarodnim profesionalnim tijelima.
„Sarajevski filmski festival pripada međunarodnoj federaciji producenata koja vodi računa o svim festivalima na cijeloj planeti – oni su ti koji određuju ko je festival A, B, C ili D“, ističe autorica.
Simbolika naziva i značaj festivala
Naziv knjige izveden je iz jednostavnog proračuna: deset dana festivala godišnje kroz trideset godina daje simboličnih 300 „sarajevskih“ dana filma.
„To su najbolji dani u BiH tokom 365 dana kada se pričaju sasvim drukčije priče, vidi se da u toj zemlji žive sasvim normalni ljudi koji vole gledati filmove i razgovarati o filmovima“, navodi.
Film, dodaje, pomaže u stvaranju identiteta i potiče toleranciju „ne samo prema različitim rasama i nacionalnostima nego i prema različitim osobnostima“.
Geopolitičke percepcije SFF-a
Za empirijski dio rada autorica je 2021. godine provela anketu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji. Rezultati pokazuju značajne geopolitičke razlike.
„Ovisno o geopolitičkom položaju ispitanika, variraju osjećaj i mišljenja o Sarajevo Film Festivalu. U dijelu entiteta Republike Srpske više se umanjuje značaj, dok u Federaciji BiH većina ga prepoznaje kao vrlo značajan festival“, kaže autorica.
Cvitković-Iličić jasno artikulira stav da je festival moćan instrument kulturne diplomatije:
„Festival, kao i knjige i kazališne predstave, je izvrstan alat kulturne diplomacije.“
Kritika odnosa države prema kulturi
Ipak, autorica žali zbog stanja drugih kulturnih institucija u BiH i odgovornost vidi na državi.
„Srce mi se bukvalno cijepa kada vidim što se događa, recimo, sa Zemaljskim muzejom BiH, sa Historijskim muzejom. Često se nađem u sukobu mišljenja s mnogim intelektualcima koji kažu toliko se novaca daje za SFF, a ne daje se ostalim institucijama, ali to nije stvar SFF-a, to je stvar države Bosne i Hercegovine“, podsjeća Cvitković-Iličić.
Globalni događaji i festival
Autorica analizira i kako su globalni događaji utjecali na festival.
„Nakon 2001. godine, sve su oči bile uprte u Sarajevo Film Festival, na koji način će oni odraditi tu poziciju. Međutim, Sarajevo Film Festival je izvrsno odradio svoju tadašnju ulogu: napravili su savršen program, prostor razgovora, slobode mišljenja“, smatra Cvitković-Iličić.
Kao primjer donosi gostovanje trojice muškaraca čija su iskustva poslužila kao osnova za film Put u Guantanamo.
„Izvještaj Pentagona kaže da su oni svojim vojnicima koji su radili ispitivanje u Guantanamu pokazivali primjer na koji način treba ispitivati zatočenike – npr. u filmu ‘Bitka za Alžir’ 1956.“, kazala je.
Dodaje i da su filmski narativi poput Ramba doprinijeli razumijevanju američke vanjske politike:
„Kada su ih pitali zašto Amerikanci interveniraju, najbolje će vam to pojasniti ako pogledate filmove Ramba.“
Žene u kinematografiji
Posebno poglavlje posvećeno je ulozi žena u filmu. Autorica spominje Leni Riefenstahl i njen Triumf volje.
„Ona je prva žena koja se bavila režijom i snimala ‘Triumf volje’. Ti kadrovi, čizme vojnika koje marširaju, kasnije se vide u modernim filmskim estetikama“, podsjeća Cvitković-Iličić.
Kaže da je potaknula čitatelje i istraživače na otvaranje tema uloge žena u nacionalnoj sigurnosti i kulturi.
Ratna tematika u domaćem filmu
Autorica se osvrće na prisutnost ratne tematike, citirajući Pjera Žalicu:
„Mislim da ću uvijek, čitav život praviti filmove koje imaju vezu s ratom, na ovaj ili onaj način jer nas je to obilježilo.“
Dodaje da je važno da mladi upoznaju prošlost kroz film kako bi je razumjeli i spriječili ponavljanje.
Praktični dodatak knjige i preporuke
Na kraju knjige nalazi se popis svih analiziranih filmova i serija uz bilješku „zašto gledati / zašto ne gledati“.
„Svaki film ima poveznicu zbog čega ga pogledati ili ne gledati, samo za jedan film sam napisala da ga ne treba gledati jer je strašno mučan“, navela je Cvitković-Iličić.
Kao osobnu preporuku izdvaja Zvjezdane staze:
„Ta serija ima antologijsku scenu poljupca između dvije rase koja je postala prekretnica u televizijskoj povijesti.“
Poziv mladima
Autorica zaključuje knjigu apelom za daljnja istraživanja i veću institucionalnu brigu za kulturu.
„Cilj ove knjige je znanstveno pokušati objasniti važnost jednog festivala za područje kao što je BiH i nadam se da će poslužiti budućim istraživačima kao osnova.“
Također poziva mlađe generacije:
„Vjerujem da filmski festival može promijeniti percepciju zemlje u globalnom javnom prostoru. Zato Sarajevo Film Festival zaslužuje potpunu podršku.“
Iako priznaje mogući akademski skepticizam, ostaje optimist:
„Možda akademska zajednica bude skeptična, ali iskreno se nadam da će nešto naučiti i pokušati gledati kroz moje naočale.“
