SHOWbuzz

proslavljeni pjevač

Halid Bešlić: Uspio sam se nekako izboriti za život, rekao sam sebi “Moglo je i gore”

01/07/2021

Halid Bešlić ugostio je ekipu „Nova“ na svom imanju u Semizovcu, nedaleko od Sarajeva. U malom kafiću, u sklopu benzinske pumpe koja je u njegovom vlasništvu, sjedio je za malim stolom, pijuckao kafu i čitao novine. S vrata je pozdravio stihovima pjesme „Romanija“

Halid Bešlić, proslavljeni bosanskohercegovački pjevač i legenda narodne muzike u u ekskluzivnom intervjuu za dnevni list Nova kazao je kako mu je rat promijenio život iz temelja. “To je zaista jedna bolna tema, o kojoj rijetko pričam. Ja pet godina nisam živio. Uvijek sam imao osjećaj da mi je taj dio života odsječen”, kazao je Bešlić, prenosi portal Nova.rs.

Halid Bešlić ugostio je ekipu „Nova“ na svom imanju u Semizovcu, nedaleko od Sarajeva. U malom kafiću, u sklopu benzinske pumpe koja je u njegovom vlasništvu, sjedio je za malim stolom, pijuckao kafu i čitao novine. S vrata je pozdravio stihovima pjesme „Romanija“.

Prvi utisak ekipe “Nova” bio je da se Halid među svojima ne ponaša kao zvijezda, kako je inače tretiran u svijetu. On dozvoljava svakom prolazniku da mu priđe, pruži ruku i proćaska. Tokom sjedeljke, pjevač je otvorio dušu i po prvi put ispričao stvari koje su obilježile njegov život.

Kako je na Vas uticala situacija sa koronavirusom?

– Prosto i jednostavno – radiš i ne radiš. Znači, ne radim. Za ovim stolom gdje sjedimo ti i ja, proveo sam godinu dana. Bježao sam iz grada, manji kontakt s ljudima, i hvala Bogu uspio sam da preživim. Nisam imao koronu, iako je dosta mojih prijatelja fasovalo tu bolest, a neki su i umrli. Bilo i ne ponovilo se! Čuvao sam se i pazio, a na kraju sam se i vakcinisao. Nadam se da će biti sve u redu.

Koliko god da ste potajno u sebi govorili „Dosta sam pjevao“, sada ste imali prilike da se uvjerite u to kako je kad ne radite. Mislite li da ćete još dugo pjevati ili smatrate da je vrijeme da odložite mikrofon?

– Što se tiče posla, jednostavno sam stao. Možda sam posljednjih godinu dana živio onako kako sam želio da živim kada se umorim od posla i bude mi svega preko glave. Međutim, koliko god da sam želio tako da živim, čini mi se da sam malo pretjerao s tim odmorom. Fali mi raja, a Boga mi pjevanje i putovanja. Prije nekoliko dana sam skoknuo samo do Beograda da završim nešto u banci i odmah sam se vratio nazad. To je sve što sam vidio otkako nas je zadesila pandemija.

Gdje ste se vakcinisali i kojom vakcinom?

– Ovde u Sarajevu, prije neki dan. Primio sam Pfizera. Još je friško. Prvo sam bio za kinesku ili rusku. Međutim, pošto putujem često u Australiju, Ameriku, Kanadu i zapadnu Evropu, onda sam se opredijelio za Pfizera. Ja sam zakazao imunizaciju u Beogradu, ali se ispostavilo da je ima i kod nas. Tu sam se i vakcinisao.

Važite za zvijezdu bivše Jugoslavije, a toliko ste normalni i prizemni. Kako to da Vas slava i novac nisu promijenili?

– Takav je mentalni sklop naših ljudi ovdje. Ti možeš biti najveća zvijezda na svijetu, ali u raji moraš biti normalan. Ovdje nema te zvjezdomanije. Da li je to pogrešno ili nije – ne znam. Ako znaš ko si, nemoj to drugima da trljaš na nos. Budi u raji, ali budi u zvijezdama tamo gde treba. Ja samo volim da živim normalno.

Dugo živite na relaciji Sarajevo – Minhen. Zašto se nikada tamo niste preselili?

– Ja sam non-stop na relaciji. Imam njemačke papire, a nedavno sam dobio i njemačku penziju.

Ne hvalite se da ste postali penzioner…

– Nisam ni imao prilike da pričam jer slabo dajem intervjue, a vašu ekipu sam želio da ugostim.

Da li ste zadovoljni penzijom?

– Ma, mala je to penzija. Bio sam član njemačkog udruženja muzičara, pa sam 20 godina plaćao tamo socijalno i penziono. Ja sam slobodan umjetnik, pa sam se prijavio kao jedinka i prijavljivao koncerte i ostale stvari. Osiguran sam i tamo i ovdje. To ne košta malo – 500 maraka me mjesečno iznosi osiguranje i to mi odbijaju od penzije.

Zašto ste se vratili iz Njemačke poslije rata? Koliko je rat generalno promijenio Vaš život?

– Rat je moj život promijenio iz temelja. To je zaista jedna bolna tema, o kojoj rijetko pričam. Ja pet godina nisam živio. Uvijek sam imao osjećaj da mi je taj dio života odsječen. Ne želim ni da se sjećam toga. Tad nije bilo interneta i svi smo drugačije živjeli. Druženja su bila neviđeno drugačija i spontanija. Danas se ljudi samo vode životom društvenih mreža. Danas je svaka šuša bitna. Čovjek mora imati neku tajnu, a sada očigledno ne možeš da je sakriješ. Bez tajne se ne može živjeti i to je tvoje elementarno pravo.

Kakve posljedice rata nosite?

– Ne znam ni ja koje su, ali svakako su trajne. Iskreno, trudim se da zažmurim svaki put i ne razmišljam o tome. Hvala Bogu, prošlo je i popravilo se stanje. Ostavilo je dosta ožiljaka u životu.

Osim rata, doživjeli ste još jednu tragediju – saobraćajnu nesreću u kojoj ste jedva preživjeli.

– Ja sam izgubio oko u toj nesreći, ali sam sačuvao psihu. Bacio sam cigarete i očistio pluća. Kad su mi spašavali život, stavili su mi kanilu da mi uz pomoć nje izvade vodu iz pluća, pa sam samim tim dobio nova pluća, a izgubio oko. Uspio sam nekako da se izborim za život, imao sam sreće.

Na koji način?

– Samo sam rekao „Moglo je i gore“. Bilo je teško, priznajem. A s druge strane sam se zapitao – šta da nisam mogao ni to. Kad sam dobio novo oko, shvatio sam da moram da guram napred. Doduše, nije kao prije, ali vidim 90 odsto. Ne mogu normalno da pratim pogledom kao prije nesreće, ali vidim sve kao kad sam imao dva svoja oka. Imam tu psihološku traumu, ali uspio sam da je prevaziđem. Pored toga, imao sam zube prije nesreće, a sad ih nemam, stavio sam ove vještačke.

Da li ste ikada više prošli pored mjesta gde se dogodila nesreća?

– Svaki dan tuda prolazim jer je to put za grad. I ako ne želim, moram da prođem.

Imate li fobiju da sjednete za volan?

– Nemam fobiju. Nisam dugo vozio posle nesreće, ali sjednem ponekad malo za volan da ne zaboravim. Nema potrebe da vozim.

Kako ste uspjeli da prevaziđete sve to psihički?

– Hvala Bogu, prošlo je. Treba biti pozitivan, to je najvažnije. U to vrijeme sam dobio i unuke koji su neka druga dimenzija. Iz dana u dan me je dizala njihova ljubav, pa čak i ako ih nisam viđao stalno, bio sam po pet puta na telefonu dnevno.

Ponovo ste zaigrali u jednom filmu u sarajevskoj produkciji. O čemu se radi?

– Igram u filmu gdje glumim samog sebe. Tema je vječna tema o Sarajevu, gdje su ćevapi najbolji i apropo te priče napravljena je cijela koncepcija. Ja sam tu gost, pa imam jedan dijalog sa Brankom Đurićem Đurom. Odlična je ekipa ljudi, tako da mora biti dobro.

S obzirom na to da imate glumačkog iskustva, da li je lako biti glumac i koliko Vas privlači ta profesija?

– Ja mrzim snimanje sopstvenih spotova, a kamoli serija i filmova. Kad sam glumio u filmu „Karaula“, igrao sam kafanskog pjevača i pjevao sam pesmu Halida Muslimovića „Oj, jarane, jarane“. Zapravo, pristao sam zato što je Bregović trebao da mi da pjesmu za to. Kad sam otišao kod njega kući da vidim šta ću snimiti, on mi dade tu Halidovu pjesmu i rekao mi da nema vremena jer je hodao po bijelom svetu. Ja kažem “pa neka otpjeva Muslimović, kad je već njegova pjesma”, a Brega me ubjeđuje da ljudi iz filma hoće mene. Rekoh da sam znao, ne bih pristao. Kada sam otišao na snimanje, upoznao sam baš dosta glumaca i jako je naporan posao. Tu moju malu scenu sam snimao ujutru od 9 do kasno uveče. Onda sam ostao još malo s njima. Ne bih ja to mogao koliko je zajeban posao. Od tada nikada nisam poželio da budem glumac, mada kažu da imam talenta. Zato ja ni ne snimam spotove i nemam ih puno, rekao je Halid za Novu.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.