“U svom posljednjem intervjuu”, Milan Martić, osuđeni ratni zločinac i nekadašnji predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine, progovorio je o razlozima raketiranja Zagreba nakon operacije Bljesak.
Martić je, podsjećamo, raketirao Zagreb kao odmazdu za Bljesak. U tom napadu ubijeno je sedam osoba, a ranjeno njih 181. Trenutno izdržava 35-godišnju zatvorsku kaznu u zatvoru Vangala u Tartuu, u Estoniji, a u intervjuu je za sebe rekao: “Ja sam prva žrtva pojave neofašizma u svijetu”, te dodao da je napad na Zagreb naredio “iz očaja”.
U nekim prethodnim intervjuima Martić je govorio o situaciji za vrijeme i prije operacije Oluja.
Četiri godine su ga poznavali kao Dragana.
Živio je u kući na kraju sela, sa jednom sobom, kuhinjom i kupatilom. To mjesto nije napuštao nijednog trenutka četiri godine. Jedino što je s trijema kuće mogao vidjeti bio je potok s desne strane i nekoliko stabala voća s lijeve.
Nije Dragan već Milan
Te nedjelje, 21. aprila, selo u Šumadiji saznalo je da njihov povučeni, tihi komšija nije Dragan – rastreseni umjetnik, čovjek koji se slučajno razumije u ratovanje i davao im je umirujuće savjete tokom bombardovanja – već Milan Martić, lično.
Posljednji predsjednik nekadašnje Republike Srpske Krajine i treći po redu među najtraženijim “ratnim zločincima”, prema slobodnoj procjeni Carle del Ponte.
Znatno mršaviji, u iznošenoj trenerci i papučama, bez brkova i s naočalama bez dioptrije, izgledao je više kao bilo ko drugi nego kao vojskovođa u maskirnoj uniformi kakvog ga pamtimo.
Pokušavao je objasniti zbunjenom komšiji: “Znaš, to ti je kao u vrijeme svinjokolja… Ja sam na redu…”
Dva-tri dana prije dolaska novinara, Milan Martić je saznao da je kraj njegovom skrivanju. Njegova smirenost pokazivala je da vjeruje kako je i najgora izvjesnost bolja od neizvjesnosti. Odlučio je – ide u Haag. Više nije imao gdje da bježi, a ni htio nije.
Prije odlaska ispričao je za Nedjeljni Telegraf sve ono što mu se dešavalo od trenutka kada je kao vođa krajiških Srba pokušao braniti Kninsku tvrđavu, pa do trenutka kada se našao u pomenutom selu, napušten od svih osim najbliže porodice i tri-četiri prijatelja – bez kojih, doslovno, ne bi imao šta da jede.
Zadnji dani u velikom siromaštvu
Bivši predsjednik RSK provodio je posljednje dane na slobodi u velikom siromaštvu.
“Zlo me je zateklo na mjestu policijskog inspektora. Ono što nam je Hrvatska nudila bilo je samo zlo. Sad vidim da je Krajina bila samo moj nedosanjani san, da je nikad nisam ni doživio u pravom smislu.”
“Ono što je moj duhovni otac Jovan Rašković zamislio Hrvati nikad nisu prihvatili, a nažalost ni matica Srbija, koja se grubo obračunala s njim kad mu nije dala da sprovede politiku koju je odredio za Srbe u Krajini.”
“Jovan je shvatio da možemo opstati samo uz moćne. Lobirao je kod američkog ambasadora Cimermana, putovao u Ameriku da se bori za našu ideju – teritorijalnu autonomiju. Da ga je neko podržao u Srbiji, uspjeli bismo ostvariti svoj san. Ovako, ovdje smo gdje smo, a ne može gore.”
“Nisam mogao gledati kako na naše policajce stavljaju ustaške simbole. To nijedan ponosan čovjek ne može prihvatiti. Pobunili smo se, obratili se matici sa molbom da nas zaštiti. Nismo htjeli vjerovati da nas je izdala – živjeli smo u zabludi do posljednjeg trenutka.”
“Srpski narod nije imao kuda. Ustao je da brani svoju policiju. To se valjda nigdje na svijetu nije dogodilo, da narod brani policiju. Pred našim očima bile su jame Jasenovca i Jadovna, to nas je pokretalo. Tuđman nije krio svoje namjere – želio je NDH, a mi smo naivno vjerovali u SFRJ, u JNA.”
“Željeli smo ostati u Jugoslaviji”
“Nikad se nismo borili za Veliku Srbiju, samo smo htjeli da ostanemo u Jugoslaviji, bilo kakvoj. Samo da ostanemo tamo gdje smo rođeni.”
“U toj funkciji sam stao na čelo policije. Počeli smo da se borimo kako smo znali i umjeli, ali nas matica kojoj smo se zaklinjali nije prihvatila.”
“Kada više nismo imali kuda, iz Beograda smo čuli poruku: ‘Mir nema alternativu. Srbija nije u ratu.’ I nije bila. Bile su samo grupe dobrovoljaca, nikad vojska pod organizovanom komandom.”
“Kada vratim film, ni dan-danas ne mogu da vjerujem da je matica mogla da izda svoj narod. Naša najveća greška je što smo vjerovali svojoj matici.”
Godine 1994. Martić postaje predsjednik RSK, pobijedivši Milana Babića. Kružile su priče da ga je Milošević postavio jer je “slijepi poslušnik Beograda”, ali Martić tvrdi:
Najveća greška u životu
“Tačno je da se pričalo da su mi sredili pobjedu jer sam Miloševićev čovjek koji bespogovorno sluša naređenja. Tačno je i da me jesu podržavali. Ali nije tačno da su mi namjestili pobjedu, niti da sam slušao Miloševićeve naredbe.”
“Kamo sreće da nisam ni ušao u te izbore. To mi je najveća greška u životu. Nisam želio vlast, nisam želio sve ovo…”
Kada je počela Oluja, 4. augusta 1995:
“Probudio sam se od granata. Djeca su bila sa mnom. Morao sam ih pokazivati Kninjanima da vide da nisam pobjegao, jer su kružile priče da je rukovodstvo sa porodicama pobjeglo.”
“Prvog dana bili smo u superiornom položaju, ali sam dao naredbu da se civili povuku. Nisam dao naredbu za povlačenje vojske. To je neko uradio meni iza leđa. Vojska me je ostavila dok sam spavao.”
“Iz Beograda mi je, preko Babića, sugerisano: ‘Ni slučajno ne tući Zagreb.’ A NATO nas je u tom trenutku bombardovao. Nije mi ostalo ništa drugo – naredio sam da se granatira Zagreb, da se koliko-toliko ublaži napad.”
“Ali komanda me nije slušala. Mrkšić je već ispoštovao naredbu iz Beograda i povukao raketne sisteme. Shvatio sam da sam komandant bez vojske.”
Plan Z4
O planu Z4 je rekao: “Plan Srbima nije davao ništa osim dva kotara – Kninski i Glinski. Sve ostalo je trebalo dobrovoljno vratiti Hrvatskoj.”
Nakon napuštanja Krajine, Martić se povukao u RS i pokušao pružiti otpor. Kasnije se smjestio u Banja Luku.
“Bio sam u teškom psihičkom stanju. Mjesec dana nisam znao gdje su mi žena i djeca, koji su otišli u koloni. I takav sam se borio, bar za RS.”
“Karadžića, Krajišnika, Mladića i cijelo rukovodstvo doživljavao sam kao braću. Radovan mi je pomogao. U porušenim selima podigli smo stotinjak kućica za izbjeglice sa Banije i Korduna. Srbiju više niko nije spominjao.”
U javnosti se postavljalo pitanje gdje je Martić, a on je bio u Banja Luci, baveći se poljoprivredom:
“Živio sam na selu. Našao sam napuštenu zemlju, zasijao kukuruz, uzgajao svinje. Ruke su mi bile pune žuljeva, ali bio sam miran. Svojim primjerom pokazivao sam Krajišnicima da se mora sačuvati dostojanstvo.”
Smijenio ga – Dodik
Kada je došao Milorad Dodik, Martić je postao nepoželjan:
“Dodik je otvoreno rekao da bi me izručio Hagu čak i iz ličnog zadovoljstva. To je bio znak da moram dalje. Doživio sam još jedno razočarenje, opet sam bježao od Srba.”
“Na farmi su ostali moja supruga i dvoje maloljetne djece, a ja sam preko tajnih kanala prešao u Srbiju. Došao sam ovdje, u selo u Šumadiji. Primili su me kao svog, pod lažnim imenom – Dragan.”
“Zahvalan sam svojim susjedima do groba. Oni su mi vratili vjeru u ljude i srpstvo. Nikad niko nije posumnjao ko sam, a čak i da jesu – nisu to nikome rekli. Štitili su me. Do posljednjeg dana slobode za njih sam ostao – Dragan.”
