Dok je Evropa već uveliko buktala u plamenu Drugog svjetskog rata, ljeto 1940. godine donijelo je potpunu promjenu u svakodnevni život Sarajeva. Arhivski zapis objavljen u listu Jugoslovenska pošta 20. jula 1940. godine svjedoči o dubokoj transformaciji grada koji je preko noći ostao bez stranih turista, uobičajene vreve i ekonomske živosti.
Ovo je autentična priča o razlici između nekadašnjeg i tadašnjeg Sarajeva, o čaršiji koja je zamrla i ljudima koji su sa strahom i nadom iščekivali bolja vremena.
Razlika između nekadašnjeg i ratnog Sarajeva
Što je nekad bilo, iziđeš na čaršiju pa čuješ gdje govore razni ljudi raznim jezicima, kupuju zanimljive sitnice i plaćaju našim ljudima našim novcem. Bilo jednom…
Danas je Sarajevo mrtvo, a njegova toliko slavljena Čaršija nema više onih stranih posjetilaca koji su dolazili u nju, okićeni šaljivo fesovima i sa pokvarenim bosanskim izrazima, ali sa zdravom valutom u džepovima, podizajući stanje našeg malog trgovca otkupljivanjem njegovih prerađevina. Nema toga više.
Nekad su čaršijom veselo prolazili krijumčari duhana, kremena i »ćageta«, pa bi veselo podvikivali svakom prolazniku: »Eh, hoćemo li, kremena, duhana? Kremena, duhana!» Danas je i to jenjalo — ljudi su prestali da se bave tim poslom. Tako je to lani bilo. Danas više nije tako.
Turobna svakodnevnica na ćepencima
Prije nego što se sunce ispne nad čaršiju, izvuku se iz svojih sirotinjskih brloga svi oni jadnici, siromasi, trgovci i trgovčići da preture preko sebe još jedan mukotrpni, jednolični dan. Sve se odvija po jednom te istom planu: ustajanje, molitva, otvaranje dućana i — posao, ako ga uopće ima.
Na ćepencima se više ne odvija onaj nekadašnji veseli razgovor, niti ima živahnog žagora. Istina, i danas se ispijaju kahve, ali je razgovor uz njih sasvim drukčiji — život u čaršiji je zamro.
Prodaje se i kupuje kao i nekad, ali ne baš na isti način. Svaka kupnja je komplikovanija, a svaka prodaja teža.
»Nemoj, gospoja, djece ti, po to i mene košta« — to je tužni refren koji se danas čuje pri svakom trgovačkom razgovoru. Ljudi danas drukčije žive. Prođe čovjek čaršijom, pa ga jednostavno uhvati tuga. Nije to više ona stara čaršija.
Natpis na stranom jeziku koji se koči na vratima Begove džamije — uzalud se koči. Danas ljudi sami klanjaju na sofama o podne i nema više stranaca da ih ometu u pobožnosti, niti da ih prekidaju u molitvi svojim čudnim riječima, nenaviklim pogledima, škljocanjem fotografskih aparata i radoznalošću.
Podne visoko umire u granama stoljetnih lipa, a ljudi sami peru noge uz vedri žubor vode. Sve je tiho, kao u davna vremena. Možda je tako i bolje — mir danas stoluje pod svodovima mira.
Odjek čekića u Kazandžiluku i gladni golubovi
Ko će danas prisiliti kazandžije u Kazandžiluku da veselo, kao nekad, udaraju čekićima? Danas se lonci i kazani malo kupuju, a malo se i kuha. Lupaju tupi udarci čekića po mekanom bakru od kojeg se prave lonci, a svaki udarac drvenog čekića ujedno je jedan protest i jedno olakšanje. I danas kad se lupa — lupa se od tuge i ljutine, lupa se po nečemu što ljudi ne znaju, ali osjećaju da bi to trebalo lupiti i ulupiti…
Osjetili su i golubovi tugu samoće. Danas se ni oni ne hrane onako birano kao nekad. Još samo djeca ponekad zaplaču da im mama kupi dinar kukuruza da nahrane »golu«. To je njihova jedina gozba. Golubovima jedino preostaje da letaju i otimaju gdje stignu, ili da se potpuno predaju ljubavi i pokažu primjer ljudima — da se vole kao dva goluba. Ko zna, možda i oni imaju svoje probleme…
Pocrnjeli, ispijeni i premoreni radom, a još više neradom, duž čaršije sjede naši hamali. Konopac preko ramena, dronjak na plećima i četvero djece — to su oni. I svi su isti, sve je kod njih istovjetno: isti boli, isti jadi, samo je broj drugi. Ovamo siromah broj 46, tamo broj 73, a inače sve je isto…
To su ljudi koji snivaju o kovčezima ogromne veličine (koje možda ne bi mogli ni ponijeti!), o punim kolima robe, o prevozu i o — deset dinara! Danas ljudi nose sve sami, sami nose i sami snose. Hamali su im postali nepotrebni…
„Vremena, gospodine, vremena…“
Ima tu još jedna stvar. Upitamo se kako to sve i otkuda, pa nemamo odgovora. A upitamo li nekog sa čaršije, odgovorit će odmah spremno:
— Vremena, gospodine, vremena…
I mi se zamislimo i pođemo dalje, a za našim leđima čuje se stari refren: »Vremena, vremena». Vremena su kriva. Sarajevo i njegova Čaršija sa velikom tugom očekuju bolja vremena. Doći će ona, doći.
