U vremenu kada se o prosvjeti najčešće govori kroz statistiku, reforme i plate, rijetko se čuju glasovi onih koji su školu nosili na ‘vlastitim leđima’. Jedan od njih je Derviš Mesić Dedo, učitelj iz generacije koja je nastavu započinjala u praznim zgradama, po snijegu do koljena, daleko od asfalta, struje i svakodnevne sigurnosti. Njegova priča nije samo sjećanje na jedno zanimanje, već svjedočanstvo o vremenu u kojem je učitelj bio i pedagog, i radnik, i putnik, i samotnjak na rubu sela.
Rođen 1942. godine u Bosanskoj Krupi, Mesić je učiteljski poziv izabrao još kao dječak. Učiteljsku školu u Bihaću upisao je 1953. godine i pripada posljednjoj generaciji koja je školovanje završavala za punih pet godina.
“Reforma je ukinula petu godinu i mi smo, umjesto u junu, diplomirali u decembru 1962. godine. Gotovo preko noći postali smo učitelji i poslani tamo gdje škole mjesecima nisu imale nastavnika”, prisjeća se Mesić.
Škola izdvojena od života
Zajedno s još nekoliko mladih Krupljana raspoređen je po krajiškim selima, a njemu je pripala škola u bužimskom selu Bućevci, sa zaostatkom od pola školske godine.
“Djeca su čekala nastavu, a škola je bila na rubu sela, izdvojena od života. U januaru sam stigao, snijeg do pasa, putevi neprohodni. Do škole sam dolazio zaprežnim saonicama, noseći nekoliko krpica i nešto knjiga”, priča Mesić.
U jednoj učionici vodio je nastavu za četiri razreda, sa 72 učenika, u dvije kombinacije. Nakon što bi djeca otišla kućama, ostajao je sam, odsječen od sela i ljudi.
“Tada sam znao proklinjati i sebe i učiteljovanje”, prisjeća se Mesić.
Odlazak u Krupu bio ekspedicija
Nakon godine provedene u Bućevcima premješten je u Arapušu, a potom odlazi na služenje vojnog roka i završava školu rezervnih oficira pješadije u Bileći. Po povratku, na nagovor mještana, ponovo se vraća u Bućevce, ovaj put sa suprugom.
“Selo je dobilo struju, put, trgovinu. Oženio sam se i supruga je ostavila posao da krene sa mnom. Tu smo dobili i prvo dijete”, priča Mesić.
Ipak, život na periferiji ostao je težak.
“Svaki odlazak u Krupu bio je mala ekspedicija, dijete u naramak, prtljag na leđa, pješke do Bužima. Tada sam sebi ponovio ono staro obećanje da ću, ako se ukaže prilika, napustiti prosvjetu”, prisjeća se Mesić.
Napuštanje prosvjete
Prilika dolazi 1969. godine, kada se zapošljava u Općinskom štabu teritorijalne odbrane, gdje obučava vanškolsku omladinu za vojnu službu.
Njegov rad biva zapažen, pa nakon nekoliko godina preuzima dužnost načelnika Štaba. Potom ulazi u privredu – najprije u Šipad, zatim kao komandir Stanice saobraćaja u Bihaću, a 1983. godine postaje direktor konfekcije „Lepa Radić“ u Bosanskoj Krupi.
U tom preduzeću ostvaruje, kako kaže, najveće profesionalne rezultate.
“Fabrika je tada bila izdvojena iz Kombiteksa i bez ozbiljnog sistema nije imala budućnost. Vratili smo je u kombinat, obnovili tehnologiju, uzeli kredite i za dvije godine povećali broj radnika sa 300 na 600. Otvoren je i novi pogon u Bužimu, proizvodnja se širila a roba izlazila na strana tržišta. Izvozili smo u Rusiju, radili s Italijanima, kasnije i s partnerima iz Njemačke. Do kraja drugog mandata imali smo više od 720 zaposlenih”, priča Mesić.
Pčele mu konačno dale spokoj
Rat ga ponovo vraća u uniformu, u sastav 5. korpusa Armije BiH, gdje radi kao operativac u regrutno-nastavnom centru. Nakon rata još kratko učestvuje u obnovi konfekcije, a 1997. odlazi u penziju. Tada započinje njegovo najtiše, ali možda i najdraže životno poglavlje pčelarstvo.
“Brat mi je dao deset košnica. Dovoljno da se radi i da se nađe mir. Pčele su mi dale sigurnost, ali i spokoj. I volio bih da me ljudi pamte kao pčelara jer u radu s pčelama čovjek pokaže kakav je iznutra, da li je strpljiv, miran, pošten. Tu sam našao i smisao i zadovoljstvo”, poručuje na kraju Mesić.
