Sudija čudom ostao živ pred naletom huligana

Samo kad je ostao živ. Ovim riječima javnost u Argentini, pa i svjetska, i ne samo sportska, opisuje zlu sudbinu nesretnog Claudija Elichirija.

Šta je to skrivio otac troje dece, pa da “za centimetar” izbjegne smrt linčovanjem – na fudbalskom terenu!? Zar jedna (makar bila i pogrešna) odluka sudije može čovjeka da preobrati u zvijer? Može li taj nedosuđeni penal, ili pokazani crveni karton, svejedno, da strast pretvara u bijes koja “navijača” čini ubicom? U zemlji Diega Maradone, Gabriela Batistute, Lea Messija… očigledno može. Nažalost.

Elichiri je, dakle, pretrpio takve batine na utakmici četvrtoligaša Sarmienta i Sansinene u Ayacuchou, da će ih pamtiti do kraja života. Života koji mu umalo, u tom gradu provincije Buenos Aires, nije okončan neviđenim divljaštvom.

– To što je živ je čudo – izjavio je predsjednik lokalne lige pošto mu je sudija pokazao rane, posebno dubok rez ispod oka koji je zatvoren s četiri šava.

Huligani su jurnuli u stampedo da pregaze nemoćnog arbitra, ne birajući dio tijela kojim će da ga udaraju, ni dio tijela u koji će da udaraju, nezadovoljni njegovim odlukama. Elichiri je, naime, smatraju oni, propustio da dosudi penal za Sarmiento, da bi Sansinena ubrzo postigla gol. To je naljutilo igrače domaćeg tima, napali su sudiju, a on je počeo da ih isključuje zbog, kako je kasnije izjavio, vrijeđanja. Kad je vidio da više ne postoje uslovi za igru (nedovoljan broj igrača u timu), utakmicu je prekinuo. To je bio signal razularenoj masi s tribina, dotad zadržavanoj od policije, da uleti na teren i napadne djelioca fudbalske pravde. I rukama, i nogama.

– Isključio sam igrača Sarmienta jer me je vrijeđao, drugi me je potom udario s leđa i tada je sve krenulo. Dobio sam prave batine. Ne mogu ni da pomjerim usne – jadao se nesreznik posle horora.

U jednom trenutku policijski automobil je vozio po terenu kako bi rastjerao krvožednu rulju i spasio Elichirija i njegove pomoćnike, satjerane u ugao igrališta. Čak i kad su se sudije, nekako, domogle svlačionice, koja je u tom trenutku bila sigurna baza, prijetila je opasnost da huligani prodru i tamo.

– Bilo je puno ljudi, vrlo malo policajaca i nisam mogao ništa da uradim. Ovako nešto mi se prvi put desilo. Osjetio sam se nemoćnim. Kada sam stigao kući, zagrlio sam ženu, zajedno smo plakali.

Da užas bude gori, Elichiri kaže da ne živi od suđenja, a zamalo da zbog pištaljke izgubi glavu.

– Vodim građevinsku firmu sa tatom – kaže on. – Suđenje volim i neću da prestanem. Ali, ovo mora da prestane. Jednom za svagda. Mora da postoji teška kazna za ljude koji su to uradili.

Claudio Elichiri, povrh svega što je doživio – košmar na javi – poručuje da ovakve stvari ljude čine jačima. Ostaje da se vidi šta huligane u Argentini može da učini slabijima…