Houston pobijedio utakmicu bez dvometraša na terenu

Prošlog su mjeseca Houston Rocketsi doveli small-ball revoluciju u NBA-u, taktiku u kojoj se visina i snaga pod košem žrtvuju zbog niske postave s brzim i okretnim bekovima, do njene logične krajnosti pobijedivši Dallas Maverickse 128:121 bez igrača u ekipi višeg od 198 centimetara. Houston je prva NBA ekipa koja je to učinila otkako su 1963. Chicago Zephyrsi pobijedili New York Knickse, za The Guardian piše Hunter Felt.

Nakon tri promjene grada i četiri promjene imena, Chicago Zephyrsi postali su Washington Wizardsi. Mnogo se toga promijenilo od tada, ali imajući na umu evoluciju lige, vjerojatno je bilo samo pitanje vremena kad će neka ekipa ponoviti izvedbu Zephyrsa.

Kako su Rocketsi završili na ovoj taktici?

Prvi centar Houstona, Clint Capela (208 cm) bio je povrijeđen, što je tim ostavilo na pričuvnim centrima Tysonu Chandleru i Isaiahu Hartensteinu. Trener Mike D'Antoni, kojem kontroverzne odluke nikad nisu bile mrske, ostavio je obojicu na klupi. Umjesto njih, na centarskoj poziciji igrao je P. J. Tucker (196 cm) pa se u napadu otvorilo koliko god treba prostora za Jamesa Hardena i Russella Westbrooka.

Ima li ova niska postava Rocketsa i nekih mana?

Ne, ako pitate Dallasova Kristapsa Porzingisa (221 cm). Bez suparničkog igrača koji bi ga mogao zaustaviti pod košem, postigao je 35 poena, najviše ove sezone, te šutirao 12/20. Kao što biste mogli pretpostaviti, s obzirom na nisku postavu Rocketsa, Dallas je nadskakao Houston 52:37.

To zvuči loše po Houston…

Pa, Houston je uspio šuterski nadmašiti Maverickse dok je Porzingis bio na terenu. Izbor šuteva vjerovatno je imao uticaja, jer je Porzingis imao samo četiri pokušaja za tricu iako je učinkovit šuter iz daljine. Nijedna ekipa ne poznaje vrijednost trica bolje od Rocketsa, pa ključ ove pobjede od sedam poena razlike ponajviše leži u šutevima za tricu. Dallas je šutirao 14/36, a Houston 21/45.

Danas se sve u NBA-u čini pomalo smanjeno?

Zaista je tako. Većim dijelom svoje historije, NBA liga se razvijala oko centara. Dakle, postoji razlog zbog kojeg ta pozicija nosi taj naziv. Dominantni i visoki igrači bili su toliko važni da su njihova imena definirala njihove ere, prisjetimo se Georgea Mikana, Billa Russella, Wilta Chamberlaina, Kareema Abdul-Jabbara, Shaquillea O’Neala na njihovim vrhuncima. Danas su ključni igrači u cijeloj ligi niža, brza krila ili bekovi, dok centri padaju na popisu prioriteta kad klubovi slažu svoje ekipe.

Šta se promijenilo?

Mnogo toga povezano je s rastućim značenjem trica. Iako su trice u NBA ligi uvedene u sezoni 1979./1980., trebalo je neko vrijeme da se timovi prilagode na njihovo postojanje i pomire se s matematičkom realnošću da su šutevi za tri poena vrjedniji od onih za dva poena. Na kraju su ekipe počele napuštati šuteve s poludistance. S rijetkim iznimkama Porzingis je jedna od njih, centri nisu precizni šuteri cijenjeni u modernoj NBA ligi.

Ipak, ne radi se samo o tricama. Postoji i snažan argument da je napadačka eksplozija, koju smo vidjeli posljednjih godina, posljedica promjene pravila u obrani koje su uvedene početkom 21. stoljeća. Uvođenje pravila tri sekunde u obrani i strože kažnjavanje korištenja ruku ubrzalo je tempo igre i omogućilo da visoki igrači postanu ugrožene rijetke vrste.

Je li naglasak na small-ballu rezultat samo promjene pravila?

Čak i ako NBA liga ostane nepromijenjena, vjerovatno ćemo svjedočiti daljem opadanju važnosti visokih igrača. Tokom posljednjih desetljeća košarkaši su postali brži, tjelesno razvijeniji te, što je ključno, raznovrsniji. Centri su počeli gubiti na značenju zato što su i same pozicijske razlike postale manje važne. To se odražava i na NBA All-Star utakmicu, za koju glasači više ne biraju između krila i centara, nego “frontcourt igrača”. U prošlosti je igračeva tjelesna pojava određivala koju će poziciju igrati, ali danas to više nije nužno tako.

Već i sam nivo konkurencije promijenio bi igru. Kelly Dwyer iz Yahoo sportsa vjerovatno je to najbolje opisao u tekstu o centrima iz 2012. godine: “U nekom trenutku, čak i najinteligentniji i najokretniji centri izgubit će korak. I ne mislim da je to problem… Nisu se centri smanjili. Igra je postala veća. I bolja.”

Možemo li očekivati da će Rocketsi nastaviti s eksperimentom?

Očito! Do isteka roka za transfere u četvrtak, u četverostrukom su trejdu poslali Capelu u Atlanta Hawkse, a najviši igrač kojeg su doveli je nisko krilo Robert Covington (205 cm). Odsad su Hartenstein i Chandler jedini zaista visoki igrači u momčadi. Te večeri igrali su protiv vodeće momčadi Zapadne konferencije Los Angeles Lakersa i Rocketsi su ih iznenadili i pobijedili u gostima 121:111. Westbrook posebno uživa u niskoj postavi, jer je postigao 41 poen. Možda su na dobrom tragu…

Je li se taj zamah nastavio i u sljedećoj utakmici?

Uglavnom nije. Već sljedeće večeri Rocketsi su u utakmici s Phoenix Sunsima pretrpjeli svoj najteži poraz ove sezone (127:91). Treba reći da su u toj utakmici odmarali Westbrooka.

Mogu li Rocketsi pokrenuti promjenu u cijeloj ligi?

Pričekajmo vidjeti kakvom će se small-ball pokazati protiv suparnika koji su imali vremena prilagoditi svoju taktiku. Houston također ima fantastičnog Hardena, najboljeg strijelca lige. Njega su spojili s Westbrookom, vjerojatno jedinim igračem koji je s loptom toliko dominantan poput Hardena. Čak i ako s ovakvom postavom budu imali uspjeha u doigravanju, u pitanju je formula koju neće biti lako ponoviti bez igrača kao što su Harden i Westbrook.

Era dominantnih i visokih igrača vjerojatno je zauvijek prošla, ali veličina će uvijek biti na cijeni u NBA-u. U svom eseju za FiveThirtyEight, Jared Dubin ističe kako su se, unatoč uspjehu Golden State Warriorsa posljednjih godina, konkurenti za naslov već počeli ponovno okretati petorkama s dva visoka igrača. Philadelphia 76ersi su doveli krilnog centra Ala Horforda kako bi zaigrao s njihovom centarskom zvijezdom Joelom Embiidom. Iako Philadelphia još rješava poteškoće oko ovog aranžmana, već sam pokušaj ukazuje da su NBA momčadi i dalje privržene visokim igračima, zaključuje Felt za Guardian.