Ostali sportovi

Kako je govorio Beneš: Nikad se nije gledalo koje je ko nacije, a sad je to odjednom bitno

04/09/2018

Danas je u Banjoj Luci u Univerzitetskom kliničkom centru, nakon duge i teške bolesti preminuo Marijan Beneš, jedan od najboljih boksera sa prostora bivše Jugoslavije.

Tim povodom prenosimo njegov intervju iz novina Naši dani, objavljen 21.12.1990. godine, a tiče se Marijanovog povratka u ring uprkos godinama i oslabljenom vidu. Ova vijest je u javnosti primljena s nevjericom.

“Da, istina je, ja se vraćam boksu. On je bio i ostao moj najdraži sport. Nedavno sam na TV-u gledao jednog takmičara koji je boksovao bez potkoljenice, pa sam došao na ideju da se i ja vratim boksu. Jer, kad on može da boksuje bez noge, zašto ne bih i ja mogao bez oka? Ja sam u boksu još od svoje desete godine, to je duži dio mog života kojeg ja ne mogu, tek tako lako, povući u stranu. Smatram da još nisam, da tako kažem, rekao svoju posljednju riječ u boksu. Kanim biti još najmanje jednom evropski prvak, a mislim se domoći i svjetske titule”, kazao je Marijan Beneš.

Zdravstveno stanje odlično

“Ja sam već obavio sve ljekarske preglede i oni su više nego dobri, tako da sa te strane ne osjećam nikakvu prepreku. Doktori su mi bez problema dozvolili povratak u ring, a CT nalazi mozga su mi tako dobri kao da nikad u životu nisam boksovao. Ljudima treba biti jasno da ja ne želim da sam sebi skačem u stomak. Jedino, u slučaju, da mi je oštećeno desno, a ne lijevo oko, ne bih se smio usuditi da ponovo boksujem. Ovako, ne osjećam nikakav strah, a to što nemam jednog oka može biti samo moja prednost u odnosu na protivnika, mislim u tom psihološkom smislu. Ja ću da boksujem jer imam osjećaj za boks i nisam nikakav siledžija ni snagator za kakvog su me držali, pogotovo zbog toga što sam mnoge mečeve završavao nokautom.

A što se tiče porodice i prijatelja, svi su oni protiv toga da se ja vratim u ring i ja ih razumijem. Međutim, ja to želim i smatram da sam gospodar svog tijela i da mogu sa njim da radim šta ja hoću.”

O kondiciji i pretenzijama

“Trenutno sam u solidnoj kondiciji i mislim da ću prvi meč dočekati spreman. Ne mislim ostati samo na dva ili tri meča, jer, već sam vam rekao, želja mi je da postanem ponovo evropski prvak, u što sam i ubijeđen, samo čekam da mi se pruži prava šansa. Prvi meč očekujem već u januaru, a protivnika ću tražiti sa rang liste najboljih boksera u Evropi, pa i u svijetu. Osim toga, smatram da sam još uvijek tehničar prve klase i shodno tome, tražiću sebi ravnoga.”

Boks – navika, pražnjenje i ljubav

“Za mene je boks navika, jedno pražnjenje i psihičko i fizičko, a mislim da je povezano i sa ljubavlju. Ja boksujem 25 godina i valjda vam to dovoljno govori šta za mene znači boks.”

Istakao je da osim ljubavi prema sportu i takmičarskog duha, ne postoje drugi razlozi ovog povratka, te da “nema nikakvih pretenzija da postaneki neki multimilijarder”.

Plamen Iankov

“Svi me pitaju kakve uspomene nosim ja na Plamena, a niko me ne pita kakve Plamen nosi na mene. Ja sam Plamena nokautirao odmah drugi dan nakon onog debakla. To televizija nije snimala, ali ja sam ga nokautirao gore (ili bolje) nego što je on mene pobijedio. A mnogi ne znaju ni to da sam ja na taj meč izašao potpuno nespreman, bez i jednog jedinog treninga, jer sam u to doba bio u vojsci.”

Bokser, poetičar, muzičar, tekstopisac…

“Da, ja umijem da pišem, ja umijem da sviram i ja umijem sve ono što bi normalni ljudi trebali da umiju. Mnogima je to čudno, jer ne mogu da shvate da jedan bokser može da bude, ne samo normalan čovjek, već i pjesnik i muzičar. Ako može fudbaler, košarkaš ili neko drugi, zašto ne bi mogao i bokser? Čak mislim da je intelekt mnogo prisutniji kod jednog boksera nego kod košarkaša ili fudbalera, s obzirom da se mozak puno više koristi nego u fudbalu ili košarci. Intelekt je tu mnogo važniji zbog toga što čovjek u djeliću sekunde treba da donese odluku, da reaguje pravilno, da bude siguran da je to prava stvar, pravi momenat. A već je poznata stvar da sam ja pisao pjesme za Milenu Plavšić, međutim ona je neke moje pjesme korigirala, što se meni nije dopalo, i ja sam odustao. Ja i sada pišem za neke pjevače i nedavno sam napisao najljepšu pjesmu o Banjoj Luci koju će da pjeva Enes Bašić, biće to sevdalinka, a promocija će biti 22. decembra u hotelu Bosna.”

Problemi u Banjoj Luci

“Ja sam ovdje doživio ono što nijedan sportista nije doživio. Ja Banja Luku obožavam i volim je kao što je do sad nije volio nijedan njen građanin, niti došljak, ali sam doživio bezbroj razočarenja, pa sam htio da se iselim i da je napustim. Međutim, stvari su se smirile i po pitanju politike i ostalog, izmijenila se je jedna garnitura čelnika koji su drmali Banja Lukom tako da sam odustao od te namjere. Ipak, najteže mi je bilo kada su me zatvorili zbog navodno prošvercovanog piva i onda su me sedam dana zatvorili zajedno sa kriminalcima i ubicama. Tih sedam dana za mene je bilo sedam godina, a i da sam bio sedam sekundi to je bila za mene uvreda. I tek, nakon niza godina, dokazalo se da uopšte nisam bio kriv.

Osim toga, doživljavao sam kojekakve problemčiće i to sam morao rješavati na fizički način. Pet godina sam morao da se bijem svaki dan, najmanje tri-četiri tipa sam dnevno morao nokautirati, a rekord mi je bio 15 ljudi u jednom danu. I onda me pitaju zašto sam srušio lokal. Pa ja pet godina nisam imao mira, morao sam svakodnevno da se bijem, shvatete li vi to? Onda su mi otišli živci, pa sam počeo noću da se budim, da urličem. Dolazio sam kući krvav, slomljenih ruku, a policija nije obraćala pažnju na moje probleme. Ja nisam dao da mi u kafanu ulaze drogeraši i kriminalci. Onda mi je pukao film, rekao sam gostima da uzmu piće i izađu, a onda sam zaključao vrata i sve polupao. Ma to je bilo kao da je bager prošao kroz kafanu. I tada sam, prvi put nakon pet godina, mirno spavao.”

Na pitanje zbog čega probleme nije rješavao pravnim putem, odgovorio je da je “jedina pravna norma – batina”.

Zenički obračun

“Mnogi ne znaju pravu istinu o Zenici. Jednostavno, tamo imam jednog pravog prijatelja, pravog druga kojeg su dirali neki Crnogorci. Htjeli su da ga ubiju, ucjenjivali su ga, mislili su da su na Zapadu pa da mogu da ga pošalju u vjetar. To su plaćeni ljudi, siledžije, barabe. Ja sam došao na poziv svog prijatelja da ga vidim, a ne da pucam. Te barabe su obično u lokal tog mog prijatelja dolazile oko pola deset, međutim tu noć su došli nešto kasnije i odmah su počeli sa kavgom. To vam je bilo kao u kaubojskim filmovima. Mi smo bili u automobilu, a oni su pucali po nama. Mog druga su ranili, a meni je metak prošišao pored glave i otkinuo mi pramen kose, i onda sam i ja počeo da pucam. Pucali smo kroz grad. Ja sam pucao u automobilske gume i u jednom momentu me je spopao smijeh zbog svega toga. Ova trojica su još uvijek u bijegu, a za mene je dokazano da nisam nikoga ranio i da nisam uopšte kriv.”

O sestri i roditeljima

“Sestra je moj navijač i njeno prisustvo na mečevima mi je često smetalo jer sam morao da mislim i na nju, na njene osjećaje. Ne volim kad neko ko mene voli i koga ja volim prisustvuje mojim mečevima. Teško je doživljavati i saživljavati nečije muke, jer je to bitka, boj.

A roditelji… kako biste vi gledali da vam se dijete bije i da vam ga biju?”

Angažman u politici

“Ja nikad prije nisam razmišljao o politici niti me je ona interesovala. Jednostavno zbog toga što smo dobro živjeli i nisam imao nikakve potrebe za politički angažman. Sada sam u skupštinskom odboru Saveza reformskih snaga i smatram da je to prava stvar, prava stranka, jedina koja nudi ravnopravnost, bratstvo i jedinstvo, demokratiju i napredak bez nacionalnih i drugih, da oprostite, sranja. Prije se nikad nije gledalo koje je ko nacije, a sad je to odjednom bitno. Ja sam po nacionalnosti Hrvat, ali se nikad nisam tako izjašnjavao, uvijek sam bio Jugosloven, rođen sam u Srbiji, a živim u Bosni.”

Pobjeda nacionalnih stranaka u BiH

“Ja sam bio ubijeđen da će pobijediti Reformske snage. Ja živim već 39 godina i uvijek mi je na pameti ona rečenica našeg velikana, legende, Tita: »Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga«. Međutim, došli su Srbi, Muslimani, Hrvati, Slovenci, ustaše i četnici i oni su Titu iskopali tu zjenicu, iskopali su mu oko. Oni sad po njemu, mal te ne, govna bacaju, ti koji su klali i ubijali sada su se vratili i teže tome da se istorija ponovi. Ja sam razočaran što Reformisti nisu pobijedili, ali me uvijek tješi činjenica da su i partizani pobijedili iako su bili u manjini, tako će pobijediti i SRS, bratstvo i jedinstvo i demokratija.

Ja samo znam da sam borac i boriću se ili za njih ili protiv njih, a to zavisi od njih i od njihovog rada. ”

Omiljeni političari

“Nikada nisam razmišljao o tome, ali znam da volim Tita i Antu Markovića. Svi ljudi imaju svoje greške, pa zašto ih ne bi imao i Tito? Samo ja te njegove greške nikada nisam osjetio na svojoj koži. Ja nikada nisam čuo za tog Tuđmana niti za ove druge, a sad su oni odjednom neko i nešto. A Antu Markovića sam upoznao na jednoj konvenciji SRS-a u Sarajevu. Bilo mu je jako drago što sam u Reformistima i rekao mi je da je navijao za mene, a ja njemu da i ja sada navijam za njega.”

Hrvat u Bosni ugrožen?

“Ma ko je ugrožen? Ma ja se nikada nisam ni izjašnjavao kao Hrvat, niti mi je to bilo potrebno. Kod mene u kafani rade konobari, a ja im ni imena ne znam. Pustite vi te priče.”