Samir Selesković: Vujošević je majstor za rad sa mladima

Samir Selesković, nekadašnji košarkaški reprezentativac BiH nedavno je postao glavni trener za najtalentovanije košarkaške Tofasa iz Burse. Prethodno je tokom igračke karijere, koju je počeo u sarajevskom Željezničaru, nastupao za Besiktas, Tofas, Turk Telekom, Maccabi Qiryat i Elitzur Ramlu. Trenerskim poslom, uglavnom kao asistent, bavio se u reprezentacijama BiH i Turske, zatim u Fenerbahceu, Azovmashu, Gaziantepu, Turk Telekomu…

Prije mjesec dana dobio je od Tolge Ongorena, menadžera Tofasa veoma interesantnu ponudu, koju je nakon razgovora sa ljudima iz kluba, odlučio prihvatiti.

“Specifično je što malo trenera u Turskoj ima takvu poziciju. Tofas, koji je uvijek bio ozbiljna sredina, ove godine se odlučio za projekat da ubrzaju razvoj svojih najtalentovanijih igrača. Ponudili su mi da budem zadužen za razvoj igrača u svim selekcijama, od pionira do prvog tima. Napravili smo listu tih najtalentovanijih igrača, a ja sam zadužen za njihov individualni rad. Naravno, taj broj igrača se može smanjivati ili povećavati, ali vrlo je bitno da sada svi znaju da je Tofas još ozbiljniji klub, jer je to vrlo bitno kako bit roditelji odlučili dati djecu u prave ruke“, priča Selesković, koji je u Turskoj poznatiji kao Sedat Pinar, za Anadolu Agency (AA).

Dio igračke karijere proveo je u Tofasu i odlično poznaje sredinu, a kaže da klub u predstojećoj sezoni izuzetno jake Turske lige želi ostati među osam najboljih timova, gdje je bio prošle.

“Prošlu sezonu Tofas je bio veoma uspješan, jer je ušao u play-off, odnosno među osam najboljih ekipa. Ove će igrati Eurokup, a u Turskoj je cilj biti što više, mada je ovdje veoma nezgodno govoriti o ambicijama. Ipak, mislim da bi u klubu bili zadovoljno kada bi ponovo ušli u play-off“, smatra bh. trener.

Trenersku karijeru gradio je radeći uz Bogdana Tanjevića, Nevena Spahiju, Nenada Markovića, s kojim je imao zadovoljstvo i igrati zajedno.

“Sa Markovićem sam veliki drug postao još kada smo igrali u reprezentaciji BiH. Kada smo počeli raditi u reprezentaciji BiH, imao sam veće iskustvo. Međutim, pošto je on imao veliku igračku karijeru, dobio je ponudu od saveza da preuzme reprezentaciju, što je po mom mišljenju bilo prerano za njega, i on se slaže s tim. To su bili neki počeci, potom sam sa Tanjevićem i Spahijom radio u Feneru. Svako je na svoj način specifičan. Tanjević ima taj veliki entuzijazam za stvaranje tih mladih igrača. Spahija isto ima svojih prednosti, bio je iskusan trener tada kada je došao u Fenerbahce. Svaki trener na tom nivou ima zajedničku sponu, ali ne mogu pričati pojedinačno, jer svako od njih ima svoj određeni kvalitet. Kasnije sam radio u Gaziantepu sa Jurijem Zdovcom, koji je što se tiče odbrane možda jedan od najboljih trenera, po onome što sam vidio i naučio od njega. Zatim sam jednu sezonu radio sa Aleksandrom Kaserom u Azovmashu, a on je bio pomoćnik Dušanu Ivkoviću u Olympiakosu kada su bili prvaci Evrope. Tako da sam stekao neko iskustvo, ali uvijek čovjek treba da napravi neki rez i uzme od svakog od tih trenera ponešto, kako bi izgradio svoj stil i filozofiju. Međutim, mogu biti zadovoljan i sretan da sam radio sa velikim trenerskim imenima i što radim oni što volim“, priča Selesković za AA.

Turska je na Eurobasketu, koji je upravo ušao u samu završnicu u Istanbulu, nastup završila u osmini finala porazom od Španije. No, prema Seleskovićevim riječima taj rezultat u sportskoj javnosti nije doživljen kao neuspjeh, jer su igrali sa skoro potpuno novim timom.

“Turska je napravila veoma talentovano reprezentaciju, pogotovo na vanjskim linijama. Međutim, najveći problem je bio u odazivu igrača, jer nije došao Elsan Ilyasova, jedan od najboljih svjetskih igrača na poziciji četiri. Oni su napravili selekciju gdje je dosta talentovanih igrača, taktika je bila da igraju sa četiri niska i jednim visokim igračem, te sa agresivnom odbranom uz pomoć publike i euforije da pokušaju napraviti nešto. U svim utakmicama su bili blizu u igri do zadnje minute, ali im je nedostajao taj korak. Uz to imali su nesreću da je Bobby Dixon bio povrijeđen, tako da nisu iskoristili potencijal tog jednog stranca, kao ostale reprezentacije“, kaže Selesković i nastavlja:

“Javnost nije bila previše kritična prema reprezentaciji, jer je u njoj bilo puno novih imena. I pošto su prvi put u posljednjih deset godina odigrali bez stranca, imali su alibi. Kroz medije prema njima su se odnosili pozitivno zbog toga što su dali sto posto energije i htijenja. Mislim da su pokazali blizu svog maksimuma.“

Selesković je naglasio da je očekivao da će Slovenija igrati dobro i da bi prema onome što je pokazala volio da bude šampion Evrope.

“Srbija je isto sjajna, baš su posloženi i karakterni. Mislim da izostanak Miloša Teodosića nije minus, čak su to svojom hemijom potpuno nadoknadili. Mogu i oni, kao i Slovenci jako daleko i zasluženo su u vrhu“, istakao je Selesković.

Potom se razgovor okrenuo ka reprezentaciji BiH, koja je bez obzira na veliki broj otkaza, uspjela proći pretkvalifikacije i plasirati se u kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Kini 2019. godine.

“Nekoliko utakmica koje sam pogledao stvarno su odigrali vrhunski, pogotovo dvije posljednje koje su morali dobiti. Mislim da se mogla reprezentacija i ranije podmladiti. I u ono vrijeme kada sam s Markovićem bio, malo smo naučili na svojim greškama. Nekada je šteta da na mjesto nekih iskusnih ligaških igrača ne date šansu jednom ili dvojici talentovanih košarkaša. Za Džanana Musu se pokazalo da je veliki dobitak. U naše vrijeme zvali smo Elmedina Kikanovića i Nihada Đedovića, ali im nismo dali minutažu koliko smo mogli. Pravimo reprezentaciju čiji je cilj uvijek prolazak prvog kruga. Možda da pravimo tim za evropskog šampiona, onda to ne bi moglo da se tako radi. Ovako važno je dati šansu mladima i u ovom trenutka baš imaju prostora. Bez obzira na rezultat treba im dati možda i prije nego što oni svojim godinama i igrom zasluže, jer nama je veliki luksuz da ti igrači u tom programu zakasne dvije ii tri godine“, mišljenja je Selesković.

U skladu sa svim što je prethodno rekao o današnjoj reprezentaciji BiH, Selesković smatra da je Duško Vujošević idealan izbor za selektora.

“Ovo što je Vujošević doveden je velika stvar, jer je on majstor za rad sa mladim igračima. Također, i trenerima će to biti korisno, jer neće Vujošević vječno biti tu. Isto kao što je Tanjević došao u Tursku i Fenerbahce i dao im podlogu da mogu razmišljati o velikim rezultatima. To su velika imena koja vrijede za našu košarku i zato valja pokušati napraviti neki ozbiljniji rezultat, jer to i mogu uraditi velika trenerska imena“, optimista je Selesković.

Bh. košarka na plasman u drugi krug Eurobasketa čeka još od daleke 1993. godine kada je zauzela osmo mjesto. Dio tog tima koji je ostvario najveći uspjeh muške bh. košarke bio je i Selesković.

“To je specifično vrijeme i to treba doživjeti. Tada smo nas sedmorica izašla iz Sarajeva i sastali smo se sa još trojicom koji su već igrali vani, Emir Mutapčić, Dino Bilalović i Mario Primorac. Sve reprezentacije su imale 12 igrača, a mi deset. Jednostavno nismo mogli popuniti tim. Bilo je i nekih otkaza Damir Mršić nije mogao, Mensur Bajramović i Nenad Marković i pored velike želje da igraju nisu mogli zbog hrvatskog košarkaškog državljanstva, tako da je ti bila specifična situacija. Međutim, imali smo veliku želju i entuzijazam da uspijemo i napravljeno je gotovo nemoguće. Uz dobar i stručan rad Ibrahima Krehića i rahmetli Mirze Delibašića, koji su imali strpljenje i vjeru da se može nešto napraviti. Imali smo mi i određeni kvalitet, ali mislim da smo iskoristili to što nismo imali šta da izgubimo. U našoj zemlji je tada bio rat i imali smo ono što sada našim igračima nedostaje, a to je što nije bilo upitno samopouzdanje, želja i maksimalno zalaganje. Svaki igrač kada to uradi napravi se rezultat, e sada je to bila i praktično nenormalna situacija, bez ikakvih upitnika iznad glave“, kaže Selesković i dodaje:

“Nama su se upitnici pojavili kada je završeno Evropsko prvenstvo, jer nismo znali gdje ćemo, nismo imali klubove. Otišli smo u Italiju kod Mire Polje, koja je bila naš menadžer, pa smo s vremenom jedan po jedan pronašli klubove u kojima ćemo igrati. Znali smo da su nam tada porodice bile u BiH i Sarajevu i jedini nam je cilj bio kako ćemo im pomoći. Bez obzira što je to bilo jako teško vrijeme, možda je to moj najbolji period u životu. Postao sam prijatelj sa poznanicima, kasnije se to produžilo sa svima iz te generacije, kao braća smo i dan danas. Od te 1993. godine i dalje smo u kontaktu.“

Uz Seleskovića u Turskoj radi još jedan član te generacije, a riječ je o Adisu Bećiragiću (Aziz Bekir) koji radi u Konyi gdje je postavljen za direktora škole košarke.