Biva trenutaka kad i ateist pomisli da Boga ima, i da Bog gleda nogomet. Takav jedan događa se u 21. minuti utakmice između Kanade i Bosne i Hercegovine. Posušak Ivan Bašić izvodi prvi korner za Bosnu na utakmici, Sead Kolašinac, zvani Tenk, negdje s crte peterca prebacuje loptu glavom prema sredini, odakle je Jovo Lukić zakucava glavom u gol.
Sve se tu odvilo prema starinskom nacionalnom ključu iz vremena socijalizma, tako da svi sudjeluju i da svaka narodna skupina, svaka nacija, koja po ZAVNOBIH-skom ključu tvori ovu lijepu i drevnu zemlju, doživi svoje samoostvarenje.
A za onog tko ima pameti – prema folklornom obrascu koji smo sami stvorili, mi Bosanci smo glupi! – ta 21. minuta pokazala je kako se stvari prirodno odvijaju, i kako bi u Bosni i Hercegovini trebalo biti kada bi bilo onako kako u životu nije, piše Miljensko Jergović za portal 24sata.hr. Tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencija.
Euforija posvuda
Kako je u životu, uvjeravamo se već na poluvremenu, dok listamo sarajevske informativne portale, a onda i euforične fejsbučne objave bivših sarajevskih prijatelja. Posvuda euforija, posvuda mahnitost svijeta zakićenog simbolima kolektiva, kakvu redovito doživljavamo u Hrvatskoj, ali ime Jove Lukića piše se najsitnijim slovima. Da je Ermedin Demirović zabio taj gol, slavilo bi ga kao Đerzelez Aliju, dok je ovako cijela stvar pripisana Zmajevima, a pojedinac je nekako potisnut, da ne kažemo i poništen.
Još prije dvanaest godina, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ne bi to tako bilo. A u ona još ranije vremena, pred propast takozvanog Aprilskog paketa ustavnih promjena, iz ožujka 2006, svaki bi se junak srpskoga ili hrvatskog imena dočekivao s oduševljenjem i vjerom u zajedništvo.
Na Radio Sarajevu, glasilu sarajevskih gradžanlija, umjesto slike Jove Lukića, objavljuju sliku stanovitog Slavena Kovačevića, novoga trojanskog konja za sljedeći hrvatski mandat u Predsjedništvu BiH, kako kobajagi slavi uspjeh reprezentacije. Kao da ga je, božemiprosti, on zabio…
Bašić – Kolašinac – Lukić
Ali vratimo se mi u tu sjajnu 21. minutu, i ponovimo: Bašić – Kolašinac – Lukić. Bašić je nogometaš kazahstanske Astane, karijeru je započeo u Zrinskom, 2022. otišao u ruski Orenburg. Kao i većina Posušaka rodio se u – Imotskom. Sead Kolašinac, sin Nefin i Faikov, rođen je u Karlsruheu, ratne 1993. Otac mu je rodom iz Nikšića, kao dijete doselio se u Čapljinu. Mati Seadova je Čapljinka.
Dovoljno je pogledati izvještaje iz Čapljine 1992. i 1993, pa zamisliti pod kakvim su se okolnostima Nefa i Faik kao ratne izbjeglice našli u Karlsruheu, gdje im se 20. lipnja 1993, u vrijeme najžešćeg hrvatsko-muslimanskog (tojest hrvatsko-bošnjačkog) rata, rodio sin. Masovna uhićenja i deportacije Bošnjaka iz Stoca i Čapljine započinju u travnju. Razoružavaju se bojovnici HVO-a muslimanskih imena i prezimena.
Čitave obitelji bivaju zatočene u koncentracijskih logor u Dretelju, jedno od strašnijih mjesta naše suvremene povijesti, logor u čijem će zatvaranju po Washingtonskom sporazumu Tuđmanov ministar vanjskih poslova, a Plenkovićev savjetnik Mate Granić osobno sudjelovati, što će nas dovesti i do logičnog pitanja – a tko je taj logor otvarao ako ga Granić zatvara?
O Seji
Ne znamo priču Seadovih roditelja, premda bi u nekim drugim društvenim okolnostima zbog pravde i istine ta priča trebala biti ispričana, ali moglo bi lako biti da je Nefa noseća stigla iz Čapljine, i moglo bi biti da je rađala ne znajući jezik onih koji su je porađali. Ali ako i nije bilo tako, bilo je strašno.
Ono što se zna jest da Sead nije odrastao na medu i mlijeku, da je radio kao izbacivač u noćnom klubu (kad mu vidiš stas i fizionomiju, tačno znaš da je tako moralo biti), i da je, kao vrlo darovit, dospio do mladih njemačkih reprezentativnih selekcija. Pred Svjetsko prvenstvo u Brazilu, toga se dobro sjećam, Seada Kolašinca prevodilo je i prebacivalo iz jedne u drugu reprezentaciju. Kad sam ga prvi put vidio, pomislio sam, priznajem, da nije baš neki fudbaler, ali sam mu i po figuri, i po čehri, po konfiguraciji i izrazu lica, vidio da je to moj čovjek. U kasnijim godinama, međutim, bezbroj me je puta razuvjerio.
Kolašinac ne samo da je među moćnijim bekovima svoga vremena, neobično je smiren i umije s loptom, nego je, suprotno svom zastrašujućem izgledu, korektan i fin igrač. U utakmici protiv Kanade bio je najbolji igrač na terenu, premda je malo nedostajalo da zavali i svoj drugi autogol na svjetskim prvenstvima. Srećom, prečka ga je spasila.
O Jovi
I na kraju, Jovo! Rodio se u Šapcu, premda mu je otac iz Gračanice. A otac Mitar, pamtim ga dobro, igrao je u tuzlanskoj Slobodi, na izmaku generacije Mulahasanovića, Verlaševića i Šećerbegovića. Taman se u klub bio vratio i Mustafa Hukić. Godina bila je 1984, pred moj odlazak u vojsku, na Tušnju se, u Tuzli, igrala utakmica Sloboda – Crvena zvezda, a u Sarajevu vladalo je vjerovanje da Sloboda vazda pušta Zvezdi.
Bio je televizijski prijenos, na Sepetarevcu još uvijek crno-bijeli televizor. A ja sam volio te neke dosadne, melankolično-predvidljive utakmice domaćeg prvenstva, na kojima se nije događalo ništa, osim što bi katkad netko nekom slomio nogu. Rezultat će, čini mi se, dugo bio 1:1, gledao sam kada će i kako Zvezda postići taj pobjednički gol, kada se odnekud pojavio Mitar Lukić, pa je protivno svim scenarijima epohe, zabio za pobjedu Slobode.
U mom je sjećaju to bio slučajan gol. Onaj kada se igrač u šesnaestercu naprosto zatekne na pravome mjestu. Gol koji bi zabio svatko, e kada bi se u pravom trenutku našao baš tu. Možda upravo gol kakav će Jovo zabiti Kanađanima.
I tako se između ove trojice igrača, Ivana Bašića, Seada Kolašinca i Jove Lukića, odvila jedna tako karakteristično bosanska pripovijest, iz koje bi ta 2. minuta utakmice s Kanadom mogla narasti u neku puno veću priču, u kojoj bi nadopričali živote njih trojice, a s njima i povijest, današnju, jučerašnju, možda i sutrašnju, jedne nevjerojatne zemlje.
Ermedin nagazio na sihir
Bosna i Hercegovina na kraju nije pobijedila Kanadu. Mogla je i pobijediti da Ermedin Demirović nije negdje nagazio na sihir, da ga nije ureklo, pa nikako ne može dati gol. Ali je, pošteno govoreći, mogla i izgubiti, jer su Kanađani cijelo vrijeme navaljivali kao mutavi.
Katić i Kolašinac rastjerivali su ih koliko su mogli i znali, sve dok Cyle Larin nije zabio za izjednačenje, tako što će se lopta u gol odbiti upravo od Katića, ali to je danak svakoj fanatičnoj defanzivi. U pamćenju ovog gledatelja, samo jedan se tim uspijevao po devedeset minuta braniti i obraniti: ona Grčka Otta Rehhagela, koja je na takav način 2004. postala prvak Europe.
U tom pokušaju blindiranja vlastitog šesnaesterca i peterca mogle su se primijetiti dvije stvari. Prva je loša: Bosna i Hercegovina nema igrače koji bi mogli iznositi loptu iz svog kaznenog prostora, pa je preko igrališta prenijeti na protivničku stranu, nego je po starinski moraju nabijati na drugu stranu, gdje, međutim, danas nije bilo Edina Džeke da je tamo dočekuje.
Složan i kompaktan tim
Druga stvar je dobra: Bosna i Hercegovina je, pod upravom Sergeja Barbareza, neobično složan i kompaktan tim, ujedinjen u samopožrtvovnoj obrani i u zajedničkoj ideji, te posve različit od naših balkanskih mentaliteta. Nimalo ih nije uznemirio ni poljuljao primljeni gol, nego su i prije i poslije toga igrali kao – Nijemci. Bez uznemirenja, bez straha, mirno.
Nisu ih mogli uzdrmati ni divljački startovi kanadskih igrača u prvih pola sata utakmice, ni poprilično domaćinsko suđenje argentinskoga suca. Igrali su bez prigovora i pogovora, bez nerviranja, onako kako timovi iz našeg dijela svijeta obično ne igraju.
Kanađani su, naravno, novonogometna nacija. Kao ni Amerikanci, oni o ovom sportu ne znaju ništa. Soccer je u sjevernim amerikama uglavnom ženski sport. Čulo se to i vidjelo i po reakcijama s tribina, na kojima su, srećom, crveni ipak bili u većini. Bijeli, dakle Bosanci, izbjeglice su, te djeca i unuci izbjeglica iz ratnih devedesetih.
Mnogo ih je u Torontu, u Kanadi i Americi, toliko da za bar desetak svojih drugova i poznanika, koje sam posljednji put vidio prije skoro trideset i pet godina, lako mogu pretpostaviti da su bili na tribinama u Torontu, premda su karte debilno preskupe. I nije tu pitanje imaš li ti tih para, nego se radi o tome da je debilno američki, da je debilno antifudbalski, na takav način ucjenjivati publiku. Eto vam bejzbol, pa naplaćujte ulaznicu po hiljadu dolara, bejzbol vam jebem!
Ginu k'o mutavi
A tim je njihovim igračima – imamo u Hajduku Kanađanina Niku Sigura i Amerikanca Pukštasa! – baš jako stalo da uspiju. Tako je bilo i ove večeri u Torontu. Muški je nogomet u sjevernim amerikama imigrantski i migrantski sport, preko kojeg se ljudi pokušavaju integrirati u te bejzbolske, golferske i ignorantske zajednice, koje o drugima i drukčijima nemaju blage veze, a nisu ni zainteresirani.
I onda kanadski igrači, odreda Afroamerikanci (ili bi se reklo Afrokanađani?), ginu protiv Bosne k’o mutavi. A Bosancima taj nogomet je sve njihovo. U njemu su sva sjećanja jednoga svijeta.
Da išta konta ta američka ljudska magarad, skupa s onim ološem Infantinom, karte sa Svjetsko prvenstvo bile bi po pedeset dolara, maksimalno. Da išta ta magarad konta, ne bi im Trump bio predsjednik. Istina, još uvijek ne i Kanade.
