Notice: Trying to get property 'display_name' of non-object in /srv/storage/fokus.ba/wp-content/plugins/wordpress-seo-premium/frontend/schema/class-schema-person.php on line 152
BiH

Andrej Nikolaidis: Nekad genetska, danas politička superiornost Srba

15/08/2015

Kada je najavio da će ići u Srebrenicu, na dvadesetogodišnjicu genocida koji je srpska vojska tamo počinila, Aleksandar Vučić je pojasnio kako to čini zato što će tako pokazati srpsku veličinu. Odnosno, kako je on to lijepo sročio svojim riječima: “U Srebrenici se dogodio jezivi zločin i Srbi, kao mnogostradalni narod, da bi pokazali svoju veličinu moraju da pokažu da poštuju tuđu patnju i bol”.

Ajmo još jednom… Dakle, zašto po Vučiću Srbi “moraju da pokažu da poštuju tuđu patnju i bol”? Zato što su tu patnju i bol nanijeli, kaju se i žele jasno staviti do znanja kako se to neće ponoviti? Jok! Zato da bi pokazali “svoju veličinu”, piše na portalu Al Jazeera Balkans Andrej Nikolaidis.

Vučić baš voli da govori o veličini svog naroda. “I u tome jeste veličina našeg naroda – mi govorimo o ljudima i o njihovim sudbinama, a oni nam sve vreme, lažno pričajući o sudbinama ljudi, govore o pravnoj kvalifikaciji dela da bismo imali pravne i političke posledice. To je suština svega”, rekao je prije nego što je Srbija uz pomoć Rusije u UN-u oborila britansku Rezoluciju o Srebrenici.

[pull_quote_right]Srbi, koji su se prvi na Balkanu oprli najezdi Germana sa zapada prema istoku, dobili su time pravo na vodstvo na Balkanu, i oni se toga vodstva neće i ne mogu odreći ni zbog sebe ni zbog Balkana i njegove sudbine. Oni svoju istorisku misiju moraju ispuniti, a moći će to učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pečat[/pull_quote_right]

Posljednji put kad sam provjerio, drvljenje o veličini svog i, naravno, niskosti drugih naroda zvalo se nacionalizam. Ali Srbija je devedesetih godina prošlog vijeka pomjerila sve standarde savremene evropske politike: nakon Miloševića, koji je i sâm dočekao da od strane mudrog i vazda dosljednog Zapada bude proglašen za “faktor mira i stabilnosti u regionu”, svaki srpski lider koji ne pokreće ratove protiv susjeda smatra se reformatorom i mirotvorcem. I to je kredit koji Vučić uveliko arči.

Sloga Srba i Crnogoraca

Nakon što je pokazao veličinu odbijanjem da prizna istorijsku i pravnu činjenicu – genocid u Srebrenci, Vučić je veličinu pokazao tako što je predložio zajednički dan sjećanja na sve žrtve jugoslovenskih ratova devedesetih. Odbijenicu je dobio od Bakira Izetbegovića, Zorana Milanovića i Hashima Thacija. Podrška je stigla iz Republike Srpske i Crne Gore. Što bi nekadašnji, nereformisani Aleksandar Vučić rekao: svih srpskih zemalja. Preostalo je još samo da čujemo šta o njegovoj veličanstvenoj inicijativi misli Vlada Srpske Krajine u izbjeglištvu.

Crnogorski predsjednik Filip Vujanović je saopštio: “Uvjeren sam u plemenitost i dobronamjernost inicijative Vučića, kao i u njegovu namjeru da svojom inicijativom doprinese stabilnosti i dobru regiona”. I dodao kako je on pristalica afirmacije partnerstva, objašnjavajući da je riječ o afirmaciji u smislu korištenja onoga što su potrebe regije.

Za razliku od Vujanovića, ja nisam uvjeren ni u plemenitost, ni u dobronamjernost Vučićeve inicijative – upravo suprotno. Ali sam siguran da “afirmacija u smislu korištenja onoga što su potrebe regije” ne znači ništa, pa ni ono što je Vujanović htio reći. Ako je nešto htio reći.

Crnogorska podrška Vučiću je, prije svega, rezultat bliskih odnosa crnogorskog i srpskog rukovodstva – bolje se nisu slagali ni Mirko i Slavko, čak ni Boško Buha i Sirogojno. Ta je podrška, potom, rezultat prekompozicije crnogorske političke scene, koja je u toku i koja bi mogla okončati novim, do danas nezamislivim političkim savezništvima.

Ivanićeva epifanija

Ali niko veličinu Vučićeve inicijative nije uočio tako jasno kao član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić. Gospodin Predsjednik je doživio epifaniju.

[pull_quote_left]Vučićevu ideju odbacili su Izetbegović, Thaci i Milanović, a ne bošnjački, albanski i hrvatski narod. Međutim, ono što je dokaz političke superiornosti jednog, ujedno je i dokaz političke inferiornosti drugih naroda. Ivanić je dovoljno mudar da riječ “inferiornost” ne pominje. Umjesto toga, on govori o “arhaičnom razmišljanju političara drugih naroda”[/pull_quote_left]

O onome što se pred njim ukazalo, Ivanić se izrazio odabranim riječima. Večernjim novostima povjerio je da smatra kako je Vučićeva ideja vrlo poštena i u funkciji smirivanja prilika. On drži kako spremnosti za pomirenje nema kod hrvatskih, albanskih i bošnjačkih političara, jer je njihova polazna teza da su samo Srbi činili zločine, a to je, veli, potpuno netačno.

Ako ćemo pravo, potpuno je netačno da hrvatski, albanski i bošnjački političari tvrde da su samo Srbi činili zločine – ali kada izvodiš krivu konkluziju, dobro dođu i krive premise.

Ivanić o Vučićevoj inicijativi kaže i ovo: “Ipak, mislim da je dobro da je do nje došlo i što je ona izrečena. Ovakva ideja pokazuje svu političku superiornost Srba kao naroda i anarhično razmišljanje političara drugih naroda koji, očito zarad sopstvene političke koristi u svom biračkom tijelu, ne žele da prihvate ovakav prijedlog”.

Ivanić ovdje pokazuje izvjesnu političku vještinu. Ideju je iznio Vučić, a ne srpski narod. Ivanić to interpretira kao pokazatelj sve “političke superiornosti Srba” – dakle naroda, a ne Vučića, osim kao pripadnika naroda.

Superiornost jednog naroda

Vučićevu ideju odbacili su Izetbegović, Thaci i Milanović, a ne bošnjački, albanski i hrvatski narod. Međutim, ono što je dokaz političke superiornosti jednog, ujedno je i dokaz političke inferiornosti drugih naroda. Ivanić je dovoljno mudar da riječ “inferiornost” ne pominje. Umjesto toga, on govori o “arhaičnom razmišljanju političara drugih naroda”.

Čak i ovakva, Ivanićeva nacionalistička teza o superiornosti srpskog naroda korak je naprijed, pa smo u iskušenju da i nju proglasimo dokazom veličine.

Jer, sjetićemo se, Radovan Karadžić tu je superiornost dokazivao dužinom butne kosti u Srba. Eto, to je put koji je takozvani region prošao u posljednjih četvrt vijeka: umjesto genetske superiornoisti, kao nekad, sada se govori o političkoj superiornosti naroda. Da, nije to puno. Al’ je za uhar.

Odveć smo mi, svi skupa, jadni da bi govorili o svojoj veličini: to je pouzdan način da budemo još jadniji. Da ne govorim o tome da, ako tu veličinu drugi ne vide, nego je ti moraš sam sebi i drugima neprekidno pominjati, te veličine po svoj prilici i nema. O tome – zašto nema ničeg plemenitog u hrvatskoj superiornosti nad Srbijom – izvrstan tekst je napisao Gordan Duhaček, iz kojega bi Ivanić i Vučić mnogo toga mogli naučiti.

Moljevićeva platforma

Ivanićeve riječi su me, na prvu loptu, što se veli, podsjetile na nešto. Nije prošlo dugo i sjetio sam se na šta. Tačnije: na koga. Na doktora Stevana Moljevića.

Ko je bio Stevan Moljević?

Rođen u Rudom, član četničkog Centralnog nacionalnog komiteta, čiji je bio i potpredsjednik i predsjednik Izvršnog odbora, politički rukovodilac i ideolog četničkog pokreta, savjetnik Draže Mihailovića za politička pitanja.

U Homogenoj Srbiji, ideološkoj platformi četničkog pokreta, piše:

“Srbi, koji su se pre blizu pet vekova jedini na Balkanu ozbiljno oprli najezdi Osmanlija sa istoka na zapad,

[pull_quote_right]Posljednji put kad sam provjerio, drvljenje o veličini svog i, naravno, niskosti drugih naroda zvalo se nacionalizam. Ali Srbija je devedesetih godina prošlog vijeka pomjerila sve standarde savremene evropske politike: nakon Miloševića, koji je i sâm dočekao da od strane mudrog i vazda dosljednog Zapada bude proglašen za “faktor mira i stabilnosti u regionu”, svaki srpski lider koji ne pokreće ratove protiv susjeda smatra se reformatorom i mirotvorcem. I to je kredit koji Vučić uveliko arči[/pull_quote_right]

Srbi, koji su u borbi sa turskom imperijom istrajali i prvi digli ustanak protiv Turaka,

Srbi, koji su se prvi na Balkanu oprli najezdi Germana sa zapada prema istoku, dobili su time pravo na vodstvo na Balkanu, i oni se toga vodstva neće i ne mogu odreći ni zbog sebe ni zbog Balkana i njegove sudbine. Oni svoju istorisku misiju moraju ispuniti, a moći će to učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pečat.

Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji. Samo ta hegemonija mora da bude u veličini duha, u širini pogleda i daljini vidika, u smelosti političke misli, u odlučnosti političke akcije, za što su Srbi do danas dali dovoljno primera i dokaza u svim odlučnim časovima svoje prošlosti. I kao što je sadašnjost samo krajnja tačka prošlosti, i budućnost valja da im bude produžena linija prošlosti”.

Ivanić i Vučić navode nove “primere i dokaze” veličini o kojoj je govorio Moljević. A meni se nekako čine kako onome što je pisao Moljević ništa ne treba dodati. Tome sve treba oduzeti. Ponekad je manje zaista više.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.