BiH

Bakaluše kod Tuzle

Božić u porodici Jukić: Prenošenje tradicije na mlađe generacije od iznimne važnosti

25/12/2020

Mlađa djeca bi trebala, da ih roditelji podučavaju i da dječica obilaze naročito starije ljude, da se uče i da se to ne zaboravlja. Nažalost nema više ni djece”, kaže Branko Jukić

Bračni par Kaja i Blaško Jukić iz naselja Bakaluše kod Tuzle dočekali su, kako kažu, jedan od najtužnijih Božića u svom životu, jer njihova kćerka Vikica, koja živi u Austriji, zbog pandemije koronavirusa nije mogla doći u posjetu svojim roditeljima.

Radost Božića, ističu Jukići, nije umanjena, ali ostaje tuga što za božićnom trpezom ne mogu biti svi zajedno.

“Čim su vama jedan ili dva člana manje, tu je i manje slavlja. Mada mi to gledamo, ali ne možeš zaboraviti… Slabo smo bili jedni bez drugih. Mi smo bili non stop zajedno, a baš danas me boli srce što mi nema djece tu”, kaže Blaško Jukić, koji je zajedno sa suprugom cijeli svoj radni vijek proveo u Austriji.

Vratili su se u Bakaluše i poznati su po svom društvenom aktivizmu. Članovi su Kulturno umjetničkog društva “Breščani”. Sjećaju se prijašnjih blagdana kada se kroz naselje Bakaluše čula radosna dječija graja.

“Prije je bilo do šest ili sedam sati oko dvadesetero djece koji dolaze i čestitaju Badnji dan. Dolaze dječica, žena daje poklone i u moje vrijeme je bilo tako da idemo kod starijih. Ja i sada to održavam i obilazim. Otišao sam, obišao svoju. Ona je najstarija u našim Jukićima, i obavezno da Badnji dan odem kod nje”, ističe naš sagovornik.

Tradicija se mora očuvati, a tu bitnu ulogu, prema Jukićevim riječima, moraju odigrati roditelji.

“Mlađa djeca bi trebala, da ih roditelji podučavaju i da dječica obilaze naročito starije ljude, da se uče i da se to ne zaboravlja. Nažalost nema više ni djece”, kaže Branko.

Krajevi u kojim žive sve su pustiji. Mlađi odlaze za boljim životom, ali se ne vraćaju u svoj zavičaj. To posebno boli Blaška koji smatra kako ništa na svijetu ne može zamijeniti topline svog ognjišta.

“Vidite i sami ljudi je svaki dan, svaki mjesec, za godinu da i ne pričamo sve nas je manje i manje. Omladina odlazi. Najgore je što se ne vraćaju. U redu je i mi smo prije odlazili, ali smo se vraćali u svoje krajeve. Ja nisam zapamtio, izuzev one božije katastrofe koja je zahvatila našu zemlju, da nismo mogli dolaziti u BiH. Svakom živom bi poručio nemojte zaboraviti svoje krajeve, neka ste otišli trbuhom za kruhom, ali se vraćajte u svoje krajeve”.

Stoljećima se u Bakalušama, Šabanima, Breškama, Obodnici i drugim okolnim naseljima živjelo zajedno. Na božićno slavlje u domu Jukića svi su dobrodošli. I dolaze muslimani, pravoslavci, katolici. Komšije se međusobno pomažu. Katolici su pomogli gradnju džamije, a muslimani sanaciju groblja.

“Naše komšije ovamo oni su prvo počeli da prave džamiju, a mi smo im pritekli u pomoć. Što finansijski, što materijalno i u radu. Oni su se sada nama odužili, mi radimo, pošto sam ja i u tom odboru, mi smo radili proširivanje groblja i oni su nama pritekli u pomoć”, ističe Blaško Jukić, koji napominje kako je to recept za cijelu Bosnu i Hercegovinu, odnosno da se običan svijet treba međusobno pomagati jer je to tradicija i nasljeđe.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.