BiH

Nedžad Maksumić

Čudna jada od Mostara grada

01/02/2021

U Mostaru je jednom kandidatu „državotvorne Koalicije“ poslije ponovnog otvaranja vreća sa glasačkim listićima i novog brojanja, pronađeno 1.600 pridodatih preferencijalnih glasova, a drugom iz iste Koalicije, oko 1.000. Šta bi se tek otkrilo da su sve vreće ponovo prebrojane...

Krajem prošle godine, u svim bh. gradovima i gradićima, u svim mjestima i mjestašcima, u svim kasabama i varošicama, u svim selima i zaseocima, u svim pustopoljinama i davno zaboravljenim naseobinama „bogu iza nogu“, gdje god, makar i jedva, diše naš svjesni građanin ili naš vrijedni seljak, održani su „dugo čekani i nikad bolje pripremljeni“ lokalni izbori, piše Inforadar.

Takozvane „mase“ svečanih i ozbiljnih lica, nestrpljive i željne da čim prije izaberu svoje „legitimne predstavnike“, gladne da iskoriste svoje „biračko pravo“ i žedne istinske demokratije, nahrupile su u „nepreglednim kolonama“ na biračka mjesta, u nikad topliji zagrljaj pažljivo probranih biračkih odbora i stali pred biračke kutije, plastične i providne, u kojima se, najzad, zakoprcao njihov dragocjeni birački list, na kojem su, nakon kraćeg razmišljanja, krstićima i križićima urezali svoju nepokolebljivu volju i svoj nijemi glas poklonili onima kojima vjeruju. Trt, Milojka!

Zašto bitne i sudbonosne odluke tek tako prepustiti biračima? Njihovim hirovima i nekontrolisanim emocijama. Njihovoj slaboj obavještenosti o složenim i svakojakim stranačkim interesima i interesima ove stranačke države (ili države stranaka).

Na kraju krajeva, o ličnim interesima naših najznačajnijih predvodnika, koje nipošto ne treba zanemariti, treba odlučivati neko kompetentan i neupitnim vođama blizak, a ne tamo neki „narod“. Zar tom „narodu“ nije više jasno koliko se toga za njega i u njegovo ime napravilo? Zar se nije u njegovo ime i ratovalo i mirilo, i rušilo i gradilo, i kralo i otimalo, i uvozilo i izvozilo, i potplaćivalo i otplaćivalo, i dijelile zasluge i dijelili položaji i dijelile pare, podijelila zemlja i podijelili interesi? Pa šta sad hoće taj „narod“?

Vjerovatno su se baš tako zapitali vječno zabrinuti predstavnici naših vladajućih stranaka i predstavnici onih stranaka koje žele biti vladajuće stranke. Makar i „na lokalnom nivou“. Tako su došli do logičnog zaključka da je najbolje da na sebe preuzmu tu golemu odgovornost, kao i uvijek do sada, i da sami, svojim stranačkim snagama, u svoje ruke uzmu sav taj „složeni birački proces“ i tim svojim, od biračke olovke žuljevitim, rukama popune i dopune tu golemu masu biračkog materijala. Da se sami snađu u toj gustoj šumi brojnih imena kandidata i njihovih stranaka, koalicija i nezavisnih lista. Da tako olakšaju muke svom „narodu“.

Da ga riješe teških dilema i bilo kakve mogućnosti da pogriješi. Pa su, gdje god je ustrebalo i gdje se god to moglo, učinili sve da predvide stvarnu „volju naroda“. Vrijednim rukama svojih aktivista, prerušenih u članove biračkih odbora, križićem tamo, krstićem ovamo, usmjerili su i dopunili tu volju. U vlastitom, što će reći „opštem interesu“.

Prvo su pažljivo probrane „neuralgične tačke“, kao što su… na primjer… Srebrenica, na primjer… Doboj i… na primjer… Mostar. Ti „na primjer“ gradovi su, potom, savjesno prebrojani, da bi se znali brojevi „naših“ i „njihovih“ mogućih glasača, sa svih strana uslikani, kako bi se saznalo raspoloženje ili ogorčenost zbog ranijih izdaja i prevara „biračkog tijela“, pretreseni su svi koji žele i oni koji ne žele izaći na izbore, poimenično utvrđeni teško bolesni, nepokretni, umirući i zaraženi kojima komisija treba doći na kućni prag, ali i oni među njima koje nikakva komisija ne treba ni slučajno posjetiti ni ponuditi im da glasaju, određen tačan broj onih koji će glasati poštom i, na kraju, ali ne i najmanje važno, utvrđen barem približan broj umrlih, koji još uvijek imaju snažnu rodoljubnu i domoljubnu volju dati svoj glas „s one strane stvarnosti“ za našu, vrlo stvarnu, stvar.

Uz to, nemojte se samo smijati, jer o tome već kruži neurbana legenda, u blizini jednog od ovih gradova, održan je i niz neformalnih predavanja, da ne kažem seminara, jednom broju učesnika u „prebrojavanju rezultata izbornog procesa“, inače odanim „članovima stranke ili članovima stranaka koalicionih partnera“.

Na ovom skupu je jedan od visokopozicioniranih kandidata sa liste podučavao članove budućih biračkih odbora kako da od tih izbora naprave odličnu priliku da uzburkalu rijeku neiskazanih glasačkih preferencija okrenu na svoj mlin i da se svom predavaču, blještavom uzoru i stranačkom ovnu predvodniku, na najbolji način zahvale za sve čemu ih je nesebično podučio. Učio ih je kako i gdje da dopišu potrebne znakove, kako da pričekaju trenutak kad posmatrač iz „protivničke koalicije“ ode na pišanje, ko da stoji na vratima i, kao pravi stražar, čeka „protivničkog posmatrača“ i kako da pri konačnom brojanju glasova, čak i ako rezultat bude jasno drugačiji, napišu u izvještaju nešto sasvim drugo. Najvažnije od svega, što im može valjati i na drugim stranačkim iskušenjima, naučio ih je kako da se ne postide ili, ne daj bože, priznaju, čak i ako budu uhvaćeni usred te krađe.

Pored toga, primijenjen je i već provjereni sistem „fantomskih lista“. U Doboju je prijavljeno, believe or not, čak 87 „političkih subjekata“ od kojih je, na kraju izbora, njih 67 imalo osvojenih od najčešćih 0 (slovima: nula) do maksimalnih 7 (slovima: sedam) glasova. Ali sve te stranke fantomi imale su, sasvim uredno, i svoje, nešto manje fantomske, posmatrače. Oni su, a šta bi drugo, pripomagali posmatračima stranaka koje su i osnovale njihove strančice i članovima lokalnih biračkih odbora da krivo broje i pridodaju sebi nezarađene glasove. U Doboju su „predstavnici vladajuće stranke onemogućili prisustvo glasanju posmatračima opozicionih partija“. U Srebrenici su glasali birači bez ijednog važećeg ličnog dokumenta, neki su glasali više puta, biračima je nuđen novac da ne prisustvuju glasanju…

U Mostaru je jednom kandidatu „državotvorne Koalicije“, nakon provjere na samo manjem broju biračkih mjesta, poslije ponovnog otvaranja vreća sa glasačkim listićima i novog brojanja, pronađeno oko 1.600 (slovima: hiljadu i šesto) pridodatih preferencijalnih glasova, a drugom, iz iste Koalicije, oko 1.000 (slovima: oko 1.000). Šta bi se tek otkrilo da su sve vreće ponovo prebrojane.

Činilo se da je i ovoga puta mučni posao dobro odrađen i da nema bojazni za višestruko provjerene i, u najsloženijim situacijama, dokazane majstore mahinacija. To je uglavnom i bilo tačno. Mađioničari naših izbora su ponovo odnijeli pobjedu i već su čekali da im stignu zaslužena priznanja iz vrhova njihovih stranaka. Kad, iznenada, Centralna izborna komisija (CIK), poznata kod dijela javnosti i kao Središnje izborno povjerenstvo (SIP), uz podršku i odobrenje Suda BiH, koji je odbio sve žalbe, poništi izbore i raspiše nove na 89 redovnih biračkih mjesta u Doboju i na 26 redovnih biračkih mjesta i dva biračka mjesta u odsustvu u Srebrenici. Za Mostar je i Komisiji i Sudu nedostajalo malo više hrabrosti jer tamo se izbori održavaju jednom pa ko zna kad će opet.

Tako je procjena tog rizika nadvladala nad procjenom količine ukradenih glasova, iako bi novootkriveni ukradeni glasovi mogli rezultirati sa još kojim mandatom kojeg bi, na račun opozicije, izgubile stranke na vlasti. Protiv Odluke o ponovnom raspisivanju izbora za Doboj i Srebrenicu glasao je samo jedan član Komisije, neparni Vlado Rogić, koji je ocijenio da je Komisija „pod pritiskom medija i određenih grupacija“. Ako su mediji i na kakav način uticali na ovu Odluku – bio bi to najveći uspjeh medija od rata naovamo. Mada se ovdje radi o dva sasvim bezazlena slučaja, u kojima će ponovljeni izbori izroditi, najvjerovatnije, iste ili vrlo slične rezultate, ovaj presedan trebao bi postati stvarna prijetnja za sve buduće volšebnike koji budu petljali i čarobirali oko naših izbora, za razne nivoe krađe, hoću reći vlasti.

Međutim, čak i samo ova dva slučaja izazvala su riku negodovanja iz one stranke što sebe naziva Savezom nezavisnih socijaldemokrata. Najglasnije se nadaleko začuo, preko gora i planina, a ko bi drugi, ovdašnji pustahija i politički hajduk Milorad, koji je, nema kod njega Lale Mile, samo Mile, odmah pozvao na borbu za očuvanje Republike Srpske i obrušio se na dva člana CIK-a iz reda srpskog naroda rekavši da „samo fukara od Srbina može da glasa za poništenje izbora u Srebrenici“. Vanju Bjelicu-Prutinu uz to je optužio da nije nikakva Srpkinja jer je „bila udata za muslimana Bošnjaka“. Kasnije je dodao: „Zadržati prezime nakon rastave, to nisam nikada čuo. To ima političku dimenziju i mi imamo pravo sumnjati.“

Mlađahni načelnik Srebrenice, Mladen Grujičić, Miletov stranački drug i podređeni, pozvao je na „osamostaljenje Republike Srpske“, a gradonačelnik Doboja, Boris Jerinić, još jedan senesdeovac direktno ganut ovom Odlukom, zavapio je: „Nezakonito izabran CIK je donio nezakonitu Odluku u nezakonitom roku!“ Opozicija u RS-u je samo tiho slavila i smješkala se, davala suzdržane, podsmješljive izjave, uživajući u Dodikovoj nasekiranoj pojavi i zapjenušanoj ljutnji. Već su spremni za novi izborni boj, u kojem će se najzad pokazati „ko je vjera, a ko nevjera“ ili, bolje rečeno, „ko je veći Srbin među Srbima.“

U Srebrenici, pak, Bošnjaci se nadaju čudu. U kojem bi sva njihova patnja i jedinstvo u nemjerljivom bolu bili barem ublaženi načelnikom koji priznaje da se genocid nad njima stvarno dogodio. Dakle, novi izbori u Doboju i Srebrenici održaće se najvjerovatnije u aprilu. Ako bude para. Koštaće oko 140.000 KM. Tako kažu iz CIK-a. U Mostaru bi, do tada, već trebali biti „implementirani rezultati zadnjih izbora“.

Oni koji su uhvaćeni u krađi prešli su preko toga kao preko nevinog pubertetskog nestašluka. Kao da je za njih krao neko drugi. Nadaju se sveopštem zaboravu i amneziji. Vjeruju u kratku pamet i mazohizam svoje „izborne baze“. Već govore o potrebi ujedinjenja svih probošnjačkih, ponekad, za promjenu, kažu i probosanskih, a u posljednje vrijeme, sve češće, govore probosanskohercegovačkih snaga.

Spremni su da one koji ne pristanu koračati s njima lako proglase izdajicama i kočničarima „bolje budućnosti“. Kojoj su oni, kao, garant. Sretno nam bilo s njima. Obećanje – ludom radovanje, rekao bi narod, dok se još moglo pouzdati u njegovu kolektivnu pamet. Nakon zadnjih izbora najbolje bi bilo reći: „Biranje, ludom radovanje!“ Ne vjerujući više ni u što.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.