“Dječaku Hrabrost” i njegovom ocu propalo pola miliona KM?

Petar Đurić i njegov sin Gojko, koji je u regionu stekao nadimak “Dječak Hrabrost”, jer je sa samo osam godina preuzeo brigu o teško bolesnom ocu nakon što ih je napustila majka i supruga, mogli bi da ostanu bez oko pola miliona maraka u Bobar banci, koja je u stečaju.

Kako portal “Srpskacafe.com” prenosi Petrove riječi, nije sigurno da će oni uspjeti da dobiju išta od novca koji su imali na računima u pomenutoj banci.

“Najviše para je propalo kod Bobara. Ne znam ni ja koliko sam imao, ali imao sam dosta tamo. Koliko znam, oko 500.000 KM na moje ime je propalo tamo. A i sam ne znam koliko je tamo para bilo na Gojka… Otkud znam hoće li se išta od tih para vratiti. Živim u nadi da će se vratiti, ali ne znam o tome ništa. A što se tiče nas, ima se novca još malo”, priča otac “Dječaka Hrabrost” za portal “Srpskacafe.com”.

Međutim, Petar nije naveo da li se radio novcu koji su dobili u humanitarnim akcijama organizovanim 2013. godine i kasnije.

Podsjetimo, 2013. godine regionom je odjeknula priča o hrabrom dječaku Gojku koji je tada imao 13 godina i preuzeo je brigu o svom ocu Petru nakon što je on povrijedio nogu.

Petar još uvijek nije uspio da zaliječi povredu, a kaže umoran je od odlazaka u bolnice.

“Ništa se ne popravlja. I dalje je teško stanje. Doktori kažu da se tu ne može ništa učiniti, iako neće biti amputacije noge”, kaže Đurić, kome bolesna noga ne daje mogućnost da bilo šta radi i zaradi.

On navodi da danas žive daleko od medijske i javne pompe koju su prije četiri godine proživljavali i koja im je, ipak, na kraju donijela život dostojan čovjeka.

“Više nam ne dolazi toliko ljudi”, priča Đurić.

Njegov, sada trinestogodišnji, sin Gojko sada pohađa 6. razred Osnovne škole “Knez Ivo od Semberije”, i dobar je učenik, a bavi se i sportom.

“Treniram tekvondo i sada sam plavi pojas. A što se tiče oca, noga ga i dalje često boli. Ponekad ne može da zaspi…”, priča dječak i dodaje da još uvijek ima želju da postane policajac.

Podsjećamo, Petru i Gojku Đuriću su, nakon što je o njima 2013. godine objavljena potresna medijska priča, pomogli brojni humani ljudi, preduzeća, gradske vlasti, institucije… Tako su Đurići iz kuće starije od 40 godina, koja je prokišnjavala i nije imala kupatilo, u decembru pomenute godine uselili u novu, koja ima 75 metara kvadratnih i garažu.

Petar je i dalje nezaposleni demobilisani borac Vojske Republike Srpske i višestruki davalac krvi. Jula 2012. godine doživio je tešku povredu noge sijekući drva u šumi. Poslije je ostao prikovan za krevet ne mogavši da radi i obezbijedi dostojan život porodici. Zbog toga su sve obaveze poput kuvanja, pranja veša, loženja vatre i slično pale na nejakog Gojka koga je u to vrijeme napustila majka.

Upravo taj podvig i iskrene suze dječaka ganuli su naše ljude iz zemlje i inostranstva koji su Đurićima donosili različitu pomoć, od novca, hrane, obuće, odjeće i igračaka, do komada bijele tehnike, drva za zimu, građevinskog materijala pa i jednog traktora, laptopa i automobila.

Gojko Đurić 2013. godine dobitnik je nagrade “Nezavisnih novina” “Jelena Trikić – Majka Hrabrost”, a koja se dodjeljuje za podvig godine.