Istina o zločinu u Omarskoj mora biti dostupna svima (FOTO)

Uspjeli smo ono što smo željeli, a to je poslati jasnu poruku da mi ni na ovom ni na nekom drugom mjestu ne šaljemo poruke mržnje, osvete, naprotiv već pozivamo na suživot, toleranciju, pomirenje, a prije svega pozivamo na istinu, izjavio je predsjednik Saveza logoraša u BiH Jasmin Mešković nakon što je obilježena 23. godišnjica zatvaranja logora Omarska kod Prijedora.

Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša u BiH

“Istina o zločinu u Omarskoj, o zločinu u 657 logora mora biti dostupna svim građanima u BiH i van granica BiH. Mora se se jednom uistinu progovoriti šta se desilo u BiH, za vrijeme agresije”, rekao je Mešković za Anadolu Agency.

Prema njegovim riječima Savez logoraša u BiH inače nastoji uz puno dostojanstvo prema žrtvama učiniti maksimalne napore da sve prođe kako treba. Tako je bilo i danas u Omarskoj, gdje je obilježavanje godišnjice organizovao Regionalni savez Banjaluka, Saveza logoraša u BiH.

Potresna svjedočenja preživjelih

“Ovo je jedan od 657 logora u BiH, gdje su logoraši zatvarani, mučeni, silovani, ubijani, gdje je nad njima vršena neviđena tortura i mučenje”, kazao je Mešković i dodao da je ceremonija oblježavanja prošla dobro.

Bivši logoraši logora Omarska, formiranog u maju 1992. godine u krugu istoimenog rudnika nedaleko od Prijedora na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, prisjetili su se danas, na 23. godišnjicu od zatvaranja tog logora, strahota proživljenih tokom boravka u zatočeništvu.

Sefer Haskić, iz Kozaruše kod Prijedora u Omarsku je stigao 26. maja, rano ujutro, autobusom, nakon što je dan proveo u logoru Keraterm. U Omarskoj je ostao sve do 15. augusta.

Sefer Haskić, iz Kozaruše kod Prijedora u Omarsku je stigao 26. maja, rano ujutro, autobusom, nakon što je dan proveo u logoru Keraterm. U Omarskoj je ostao sve do 15. augusta

“Ostao sam s jednom grupom od 150 ljudi. Poslije, kada se logor raspustio, kada je došao Crveni krst, onda smo prebačeni u logor Manjača gdje sam proveo naredna tri i po mjeseca”, kaže Haskić.

Teško mu je da priča o tim danima. Bio je u sobi broj 15.

“Mogao sam da vidim sve što se dešavalo tu, kako su ljudi ubijani, kako su mučeni. Vidio sam tijela, kod one crvene kuće, odvožena su malim kamiončićem, bio je tamić crveni. Bilo je užasno, bilo je ljeto, toplije nego sada”, prisjeća se Haskić.

Ne zna da li mu je bilo teže gledati šta se dešava drugima ili trpiti ono što se dešavalo njemu.

“To je psihičko ubijanje da gledate to i čekate na red, da li čete vi biti slijedeći sutra, ili večeras ili dan poslije. Kasnije kada sam sve to vidio bilo mi je svejedno. Mislio sam da neću nikada da izađem odavde i to je to. Igrom slučaja preživio sam”, ispričao je Hasić i naveo da mu je jedina želja da se to više nikada ne ponovi, nikome.

Sjećanje na tri hiljade logoraša

Seniju Vizančević, iz sela Jakupovića obuzele su emocije čim je kročila na prostor nekadašnjeg logora Omarska. Potrešena je, suze joj naviru na oči, a glas podrhtava.

Senija Vizančević, iz sela Jakupovića

“Potrešena jesam, jer ovdje sam izgubila tri bratića Kasima, Mustafu i Jusu i još puno familije”, kaže Senija.

Drhatavom rukom pokazuje na “bijelu kuću”, kaže tu su ubijeni. Nađeni su susjednom selu Kevljanima, u masovnoj grobnici. Mnogobrojni članovi njene porodice bili su u logoru Omarska. Jedan njen sestrić, koji je kaže “skinut” na Korićanskim stijenama nikada nije pronađen. Roditelji su mu umrli ne dočekavši da sahrane sina.

“I moj je muž ubijen, skoro na početku. On je 1992. godine, 10. juna odveden iz kuće i našli smo ga”, kaže Senija.

Iako joj je teško doći u Omarsku, ipak dolazi, svake godine, da se ne zaboravi.

Današnja komemoracija održana je u znak sjećanja na zatvaranje koncentracionog logora Omarska kroz koji je prošlo više od 3.000 logoraša, a blizu 700 logoraša je ubijeno. Dio logoraša je ubijen na Korićanskim stijenama i Hrastovoj glavici, velikim stratištima na prostoru zapadne BiH, a desetine logoraša podlegli su ranama.