“Joj šta nam uradi”: Kako je Enis Bešlagić sačuvao obraz

Javne ličnosti vole nagrade: em se dobije publicitet u javnosti, em se naplati masan ček. Zato se, obično, nagradama i ne gleda u zube, ni kako se zovu ni ko ih dodjeljuje. A ovo drugo posebno je važno: čestitom čovjeku ne pristoji da prima priznanja od ljudi koji su vrijedni jedino prezira, piše Vlastimir Mijović na svom blogu.

No, zažmuri se, poklopi se ušima i nagrada se primi. Onoliko koliko je to priznanje suštinski vrijedno, toliko se i pamti onaj kome je dodijeljeno. U slučaju “Večernjakovog pečata” – nimalo. To je Čovićevo farbanje javnosti i redovita promenada likova koji, umjesto nagrada, zaslužuju upravo obratno. Tu se kolajnama kite političari i s njima udruženi biznismeni o kojim lijepo misle jedino njihova familija i stranka.

E, tu je nagradu početkom ove sedmice primao naš vrsni glumac Enis Bešlagić, i to onu glavnu – Ličnost godine! Primio i, što je još važnije, nije se obrukao. Štaviše, osvjetlao je obraz. Kad su ga čuli šta govori sa pozornice, i to u direktnom televizijskom prenosu, organizatori su se unezgođeno među sobom zgledali: Joj, šta nam uradi!

Bolje se snašla publika u mostarskoj sali, u kojoj se odvijala pompezna svečanost, sa prvim redom popunjenim domaćim, regionalnim i stranim političkim facama. Na Enisovu oštru kritiku BH vlasti, oni su odgovorili gromkim aplauzom. A da su imali obraza i oni bi, skupa sa “kremom” iz prvog reda, u trenu zbrisali iz sale. Jer, glavnina te publike su bili odabrani podrepaši vlasti, tijelo režima kojeg oličavaju pokrovitelji “Večernjakovog pečata” – Čović, HDZ i njihovi politički prijatelji i saveznici iz drugih stranaka i dijelova BiH.

Šteta što i toj publici Enis nije rekao bar jednu rečenicu, da shvate da on ne kritikuje samo režim nego i profitere koji su se u njemu udobno smjestili.

– To je samo izašlo iz mene. Ali, to je nešto što se nakuplja u nama svima i mnogo toga je ostalo neizrečenog i nedorečenog. Ipak, mislim da je poruka poslana i da će sada neki drugi ljudi skupiti hrabrosti da u ovoj državi progovore i da kažu javno svoje mišljenje – rekao je s “Večernjakove” pozornice popularni gumaac.

Političarima je Bešlagić poručio kako je krajnje vrijeme da se uozbilje i povedu ovu zemlju naprijed. I još štošta jetko je vladarima ove nesrećne zemlje glumac sasuo u lice, do toga “da je sramotno, neodgovorno i bezobrazno uzimati sve od države, a ništa i ničim joj ne vratiti i ne odužiti se”.

No, rijetki su takvi dobitnici nagrada. Rijetki su, općenito, umjetnici i ljudi iz šou-biznisa i umjetnosti (glumci, muzičari, slikari, književnici, sportisti…) koji, čak i u kafanskom društvu, znaju smoći snage da o vlasti kažu ono što ona zaslužuje i što oni jasno vide. Voli ta vrsta ljudi da se “kurva”, i to ne odnedavno. Većina njih oduvijek je tražila režimske mecene, kojim su se oduživali svojom ćutnjom, ali – kad zatreba – i aktivnim angažmanom. Išli su po predizbornim skupovima pojedinih stranaka, postajali su njihovi zastupnici u parlamentima, čak i ministri. I pri tome su, kad nanjuše promjenu, znali na vrijeme da se sklone.

Još je Vladimir Nazor, omiljeni partizanski pjesnik, prisutan u nekoliko titovskih filmova kao primjer umjetnika koji je odabrao “pravu stranu”, prvo stvorio naručenu pjesničku odu – Anti Paveliću. Bistu mu je prvi napravio Antun Augustinčić, koji će kasnije u bronzi ovjekovječiti i novog vladara, Josipa Broza Tita.

Veliki prevrtljivac bio je i Ivo Andrić. Jednu priču pričao je u svojim djelima, uglavnom nastalim do 1945. godine, a drugu poslije, kad su ovim prostorima zavladali komunisti. Svaka mu čast na književnom umijeću, ali valjda se bar nekad, pred sobom, sramio uloge koju je (na primjer u romanu “Na Drini ćuprija”) odigrao u korist velikosrpske propagande.

Podsjećam, u tom romanu on je Bošnjane pravoslavne vjeroispovijesti još u 16. i 17, vijeku nazivao Srbima, puno prije nego što će Ilija Garašanin “narediti” da srbijanski emisari krenu put Bosne sa zadatkom da naše pravoslavce “nauče” da se nazivaju Srbima. Pored briljantnih umjetničkih iskaza, ni ovi detalji nikako ne smiju biti brisani ni amnestirani u Andrićevoj biografiji.

Umjetnici su i sada omiljeni “nakit” svih velikih stranaka. Svaka želi da nekoga od poznatih i popularnih ima na svojoj izbornoj listi. U tome uglavnom i uspijevaju: Federalni parlament uvijek je u svom sastavu imao i po nekoliko glumaca ili ljudi iz drugih vidova umjetnosti, estrade i sporta.

[yuzo_related]

S njima su dobijali glasove, a oni dobre zastupničke honorare. No, javnost od svojih omiljenih likova nije dobijala gotovo ništa. Oni su premalo činili u parlamentarnim klupama (izuzimam Ismetu Dervoz). Općenito, ni u javnom životu nisu pokazivali neke kritičke i progresivne namjere i angažmane.

Danis Tanović, višestruko nagrađivani filmski reditelj, čak je bio i predsjednik jedne političke partije – Naše stranke, nakon što je javno pozvao ljude od savjesti da se uključe u politiku i pomognu svojoj zemlji. No, ubrzo su došle filmske obaveze i Danis se sam uklonio iz politike.

Ministarsku poziciju u Sarajevskom kantonu obavljao je jedan glumac, po mom mišljenju jedan od najboljih u svijetu – Emir Hadžihafizbegović. No, po onome što je radio, ostavio je neuporedivo lošiji utisak nego u glumačkom poslu. Isto vrijedi i za Mirvada Kurića, koji je sada na istoj ministarskoj poziciji.

Od svih živućih umjetnika “najveće” ime u političkom angažmanu stekao je Emir Kusturica. On je osvojio srca Srba, nakon što je promijenio vjeroispovijest, i postao žestoki kritičar bošnjačke politike i muslimanske religije. Zbog toga je onoliko omrznut u Sarajevu, koliko je omiljen u Beogradu. No, u svakom slučaju je, osim filmske, postao i politička zvijezda. Nekome tamna, nekome blještava.

Sad se i Bešlagić izdigao u slične visine. Ne prestaju aplauzi javnosti nakon njegovog istupa u Mostaru. Samo nemoj, molim te, Enise, primati emisare koji će sada oko tebe da kruže, kako bi te preveli u svoj tabor. Možeš biti samo smokvin list za skrivanje njihove sramote!

I bez ove molbe, uvjeren sam da to Enisu Bešlagiću neće ni pasti na pamet. Čovjek ima srce i savjest, to je to!

Preuzeto sa Mijovic.net