Kako je uništeno Prokoško jezero, spomenik prirode: Nelegalno je isplativo u BiH

Ljeto je na vrhuncu i sunce neumoljivo grije obale Prokoškog jezera po kojima su razasute mnoge drvene kućice iznad kojih se uzdiže nekoliko planinskih vrhova Vranice, visokih više od dvije hiljade metara. Jezero je glečerskog porijekla i nalazi se na nadmorskoj visini od 1636 metara. Grupa turista na obali priprema ručak u ekspresnom loncu čiji se šištavi zvuk pare preklapa sa galamom posjetilaca, ali i sa bukom terenskih vozila i motocikla koji neprestano bruje po planini podižući za sobom prašinu uz nepodnošljiv zvuk. Iz objekata oko jezera sa tri-četiri izvora dopiru zvuci turbo folka stvarajući iritantnu mješavinu zvukova, piše novinar Deutsche Wellea.

U izvore vode zabijene su desetine cijevi i voda se preusmjerava u bašte i objekte izgrađene oko jezera, umjesto da prirodnim tokom napaja jezero. Ono se zato ali i okolni potoci napajaju otpadnim i kanalizacionim vodama iz objekata. Proteklih godina došlo je do procvata turizma na Prokoškom jezeru, ali cvjeta i ilegalna gradnja. Iako je Prokoško jezero 2005. godine proglašeno spomenikom prirode, gdje je zabranjena bilo kakva gradnja objekata, to nije spriječilo pojedince da izgrade vikendice, restorane ili apartmane koje iznajmljuju turistima. Snimci dronom iz zraka jasno ilustruju kolika je devastacija prostora. Novinar DW-a je izbrojao preko 350 izgrađenih objekata. Svi su nelegalni.

„Dakle, nijedan od tih objekata nema dozvolu da bude građen i naravno, ne može se ni graditi u zaštićenom području. To je ogroman pritisak za jedan mali, vrlo vrijedni eko sistem Prokoškog jezera“, govori za Deutsche Welle profesor Samir Đug sa Prirodno matematičkog fakulteta u Sarajevu, koji je sudjelovao u izradi studije na osnovu koje je Prokoško jezero proglašeno spomenikom prirode.

Koga je briga za bespravnu gradnju

Stanovnici su svjesni da su bespravno izgradili objekte, ali iskorištavaju nebrigu vlasti da u potpunosti zaštite ovo područje. Istovremeno nastoje da zarade nešto novca u jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope koja bilježi velik porast broja turista prethodnih godina.

„Niko ti ovdje nema jedan kroz jedan vlasništvo nad objektom ili parcelom i ako bi država odlučila, već sutra bi mogla sve ovo da poruši“, kaže Nihad dok budno prati omanje stado ovaca čija je sudbina davno zapečećena i svi će završiti na ražnju.

„Arapi najviše kupuju jagnjad. Oni su najčešći gosti ovdje, a naših ljudi je sve manje. Nema narod para ni za hranu, a poskupilo je sve pa i gorivo tako da sve manje dolaze“ objašnjava Nihad, ali ne žali se sve dok ima turista iz inostranstva sa malo dubljim džepovima.

„Dolazim iz Dubaija, prvi put sam na ovom prostoru i jako mi se sviđa. Namjeravam ponovo doći ovdje sa cijelom porodicom“, govori Beder koji je dan proveo na jezeru. Prašnjavim makadamskim putem pristižu još dva terenska vozila sa grupom turista. Vozač nije ni izašao kako treba, a dočekala ga je vlasnica ugostiteljskog objekta u nadi da će sklopiti neki deal sa vozačem i nešto zaraditi: „Hoćeš mesa da im ispečem? Ima i pite.“ Na svakom koraku su višejezične table. Nudi se smještaj, pite ispod sača, pečenje, čajevi…

Prokoško jezero nalazi se na planini Vranici, na nadmorskoj visini od 1.660 metara i udaljeno je 22 kilometra od srednjobosanskog mjesta Fojnica. Iako je područje zaštićeno i proglašeno spomenikom prirode 2005. godine to nije smetalo pojedincima da bespravno izgrade objekte na njegovim obalama. Nekada je ovo područje bilo isključivo stočarsko, sa hiljadama ovaca i krava na pašnjacima i tek pokojom pastirskom nastambom koju su stočari koristili preko ljeta.

Dolaskom hladnoće bi se spuštali u niže krajeve. I dolazili bi, naravno, i planinari koji se sa čežnjom prisjećaju prirodnih ljepota ovog područja prije nego što je izgrađeno čitavo naselje, a jezero dovedeno pred propast. „Tim dijelom planine hodali su samo pastiri sa svojim stadima i planinari koji su uživali u prirodi. Pastiri su planinare uz razgovor častili mlijekom, sirom i kajmakom, a i nudili gostoprimstvo u katunu. Priroda je bila čista i netaknuta jer su je i jedni i drugi voljeli i čuvali. Sljedeći moj dolazak u ove krajeve je bio nakon 2000. godine. Ono što sam zatekao je bila katastrofa za prirodu. Oko jezera, koje je postalo mrtva bara puna fekalija, bilo je načičkano stotinjak nemušto sklepanih daščara“, prisjeća se svojih posjeta iz 1977. i novijeg datuma planinar Dušan Vrzić iz Sarajeva.

Nelegalno, ali isplativo

Nelegalno je isplativo u BiH. Doima se kako ovdje vlada potpuno bezakonje. Godinama se ilegalno grade objekti na prostoru zaštićenog spomenika prirode. Svako zauzima i ograđuje parcele kako želi. Voze se kvadovi i terenska vozila mimo staza što je zakonom zabranjeno i kažnjivo. Ali ne kažnjava niko. Jedan od stanovnika nam se samozadovoljno hvali kako je sopstvenim rukama nelegalno probio put tako da terenska i druga vozila mogu ići prostranstvima kojima ranije nisu mogla.

U Prokoškom jezeru nekada je živio triton, autohtoni vodozemac. No, lokalno stanovništvo je u jezero ubacilo pastrmku kojoj je na meniju upravo ovaj vodozemac pa su stručnjaci mišljenja da ga u jezeru više i nema. Tritona nema, ali ima smeća. Grupa ronilaca je u samo jednom danu ovog ljeta iz jezera izvukla 200 kilograma plastike, stakla i drugog otpada. Zbog izlijevanja fekalija i otpadnih voda u jezero, intenzivira se proces razvoja barske vegetacije što ima negativne posljedice i rezultira ubrzanim zamočvarivanjem i nestankom samog jezera.

„Na žalost, više stručnjaka je do sada izjavilo da je Prokoško jezero mrtvo, ili da je pred umiranjem. Nema razloga da im ne vjerujemo. Na žalost, nismo uspjeli da zaštitimo taj biser prirode“, kaže Robert Oroz iz Koalicije za zaštitu rijeka u BiH, koji je iz Fojnice i veoma dobro poznaje ove krajeve.

Terenci po pašnjacima umjesto ovaca

Travnatim planinskim obroncima sada defiluju terenska vozila, a nekada su pasla stada ovaca. Ovdje je, čuvajući ovce, djetinjstvo provela Fatima koja se rado prisjeća pjesmi koje su pjevali, vrijednih ljudi i jednog boljeg života. „Neće omladina danas, ode u inostranstvo. Odoše u strane zemlje i zato nema hajvana (životinja). A mi bi ranije ovdje pravili sir, maslo, na konjima bi u sepetima to spuštali. Ljudi su živjeli po 100. i po 115. godina, a danas umiru sa 45. Zdravo se živjelo i zdravo hranilo“, govori sedamdeset osmogodišnja starica koja djeluje vrlo pribrana i okretna, te bi na svaki odgovor nadovezala stihove pjesmi koje je pjevala kao djevojka.

“Čuvam ovce dole niz jasenje, gledaj dragi pa dođi do mene. Ako ne znaš gdje ja čuvam ovce, ti poslušaj na ovcama zvonce.”

Kada je shvatila da je sve manje prostora za ovčarstvo, počela je obrađivati zemlju i iznajmljuje smještaj turistima. Njen komšija Ibrahim malo je uporniji. Ni on ne odustaje od ovčarstva i jedan je od tri posljednja ovčara na Prokoškom jezeru. „Ovo je težak posao, ali se može zaraditi. Ako prodaš 100 jagnjadi, to je 10.000 maraka, a hajde ih u firmi tako zaradi“, kaže nam Ibrahim Bureković.

Legalizacija nelegalnog

Poražavajuća je činjenica da lokalne vlasti ne vide ništa loše u bespravnoj gradnji, koja je dovela Prokoško jezero na rub opstanka. Umjesto zaštite prirode, što bi im bilo u opisu posla, vlasti postaju saučesnici u devastaciji prirodnih bogatstava.

Kantonalni ministar prostornog uređenja, građenja, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova Amir Šećibović (SDA) je za medije izjavio kako neće biti nikakvog rušenja objekata i da će uslijediti njihova legalizacija. Zbog izražene devastacije okoliša oko jezera upitan je i budući status jezera i njegove okoline kao spomenika prirode.

„Ukoliko bi se uradila nova studija ili procjena koja bi pokazala da je došlo do nove degradacije prostora i da nije lako početi ga vraćati na neko prirodno stanje, onda se svakako može dovesti u pitanje i status toga zaštićenog područja“ smatra profesor Đug. Stručnjaci smatraju kako zaštita i očuvanje prirode treba da bude prioritet na svim nivoima jer bi mogla da bude jedan od pokretača razvoja BiH. „Mi ne znamo praviti automobile i računare, ali imamo nešto što niko živ ne može napraviti. Imamo izuzetna prirodna bogatstva i vrijednosti ali jedino što mi znamo je da ih uništavamo. Na žalost! Evo, Prokoško jezero je najbolji primjer za to, zaključuje profesor Đug i podsjeća kako u svijetu ima mnoge svijetlih primjera da čovjek i priroda mogu da žive zajedno i zdravo i ekonomski napreduju, ali na žalost ne i u Bosni”.