Kako su jedno drugom pisali sarajevski Romeo i Julija: Ništa nas neće razdvojiti

Boško Brkić i Admira Ismić, sarajevski Romeo i Julija, ubijeni na današnji dan 1993, voljeli su se neizmjerno. Godine 1986. bili su tipični jugoslovenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimali automobili, filmovi i muzika.

Te godine od srčanog udara umro je njegov otac. Potom ga šalju na služenje vojnog roka, u Srbiju. Ipak, ni to ih nije razdvojilo. Pisali su jedno drugom svaki dan.

Ovo su rečenice iz njihovih pisama:

„Moja najdraža Admira,

Svaku noć kada legnem u krevet ne mogu zaspati jer mislim na tebe. Ljubavi moja, ti si jedina sreća koju imam…“

„Moja draga ljubavi,

Sarajevo noću je najljepša stvar na svijetu. Možda bih mogla živjeti negde drugdje, ali samo ako bih bila natjerana. Još je samo malo vremena preostalo do trenutka kad ćemo opet biti zajedno. Nakon toga, baš nas ništa neće moći razdvojiti…“

„Moja najdraža Admira,

Tako mi mnogo nedostaješ i ne mogu ti ni opisati riječima. Sada, sav moj život svodi se na dan kada ću odslužiti rok i vidjeti te opet…“

Nakon 11 mjeseci ponovo su bili zajedno. Admira je studirala ekonomiju, a Boško je otvorio prodavnicu kuhinjske opreme, koju je kupovao na svojim putovanjima u Italiju.

U Sarajevu su ljudi bili uvjereni da rata neće biti. Početkom aprila 1992, nažalost, rat počinje u Sarajevu.

U julu 1992. granata će uništiti Boškov stan u kojem je porodica živjela 25 godina. U stan koji će otići, u ulazu pored, ponovno će pasti granata. Boškova majka se zato u očaju obratila jedinoj osobi koja joj je mogla pomoći. Najboljem prijatelju svog starijeg sina Baneta – Ismetu Bajramoviću Ćeli.

– Rada mi je bila kao druga mati… I da se razumijemo, nije ovo rat heroja kao što je bio Drugi svjetski rat, ovo ovdje je nacionalni rat. Ako ću biti heroj samo muslimanima, neću da budem takav heroj – govorio je tada Ćelo, kojem je Boško bio „k'o mlađi burazer“.

Strašnog datuma, 18. maja 1993, Admira je stigla u kuću roditelja. Njena majka kaže da se najteže rastala s mačkom Žućom. S ocem se nije pozdravila – ovaj nije odobravao pomisao na bijeg.

Potom su se spakovali u stanu njene majke, imali su malo stvari i nešto njenog nakita. Nešto novca ušili su u odjeću. Njena majka se sjeća da su joj mahnuli, ušli u auto i otišli. Čekala je poruku da su stigli, da je sve u redu, ali nikad je nije dobila.

Pismo koje je Admira ostavila majci:

„Draga majko, mi odlazimo večeras i sve što se desi je Božija volja. Zvaću te čim pređemo tamo.

Brinem se za tebe, i za Žuću. Pričali smo kad se rat završi, vratićemo se i sve će biti kao prije. Kao da rata nije bilo. Ne brini za mene, brini o sebi, tako će meni biti lakše. Volim te mnogo,

Tvoja Admira“

Ćelo će “razmjenu” dogovoriti s dva Srbina na Grbavici. Jedan, Milkan Gaborović, čekao je da mu Ćelo “pošalje” i tetku i rođake, a drugi, Saša Bogdanović, prisjeća se kako je sve bilo dogovoreno, da niko neće pucati.

Ćelo tvrdi kako je Bošku rekao da mora sačekati da padne mrak: „Morali su proć’ međuzonu (Vrbanja most).“

Saša Bogdanović dodaje kako je zviždao Bošku, a ovaj je zviždao meni.

– Trčkarali su i skakutali… kao da su se igrali. Kad su došli do raskrsnice samo smo čuli pucanj, snajper, metak je udario ispred njihovih nogu – rekao je on.

Dino Ćapin, komandant hrvatske jedinice koja se borila uz Armiju RBiH, dodaje da je Boško umro na licu mjesta, a Admira je bila ranjena.

– Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, i onda je nastupila tišina – dodao je.

– I dalje ne vjerujem da su mrtvi. Kako tako mladi ljudi nestanu tako nasilno, zbog jednog neljudskog poteza. Monstruoznog čina. Ljubav ipak ne može pokoriti sve. Ne može pobjediti one koji ne vjeruju u ljubav. A ovi, koji pucaju na nas, ne vjeruju u ljubav – kazivao je posle njen otac.

Dvije strane su osam dana raspravljale ko će preuzeti tijela i međusobno su se optuživali za smrt Boška i Admire. Nije bilo motiva. Nije bilo logike. Nije bilo razloga.

Admirini roditelji i Boškova majka mnogo puta su do sada govorili o svojoj djeci. Iz arhivskog materijala RSE izdvajamo riječi Admirinih roditelja, Zije i Nedrete Ismić: „Stalno je govorila: ‘Zar misliš da je pošteno da on ide sam, a da ja ostanem? To da pođe bila je njena odluka. Mislila je da je ljubav jača i od smrti.“