Ko će se upecati na Izetbegovićevu udicu: Na braniku domovine

„Ko s đavolom tikve sadi o glavu mu se razbijaju“, stara je narodna doskočica koja, s vremena na vrijeme, oživotvori na praktičnim primjerima i dokaže svu svoju dobokoumnost.

U slučaju bh. društveno-političke zbilje, tikve se o glavu upravo razbijaju liderima ljevice, takozvanog Bh. bloka, Nerminu Nikšiću, Željku Komšiću i Predragu Kojoviću, a u njihovom slučaju đavo, odnosno šejtan, je Bakir Izetbegović. Đavoli, po slobodnom izboru i nahođenju, u tom slučaju mogu da budu Milorad Dodik i Dragan Čović, koji sve vrijeme đavolski uspješno i politički pragmatično manipuliraju nemuštim Izetbegovićem, uvjerenim u vlastitu političku snagu i iskustvo (makar je istina potpuno drugačija, budući da je Izetbegović u posljednjih desetak godina uništio ili unazadio svega čega se dotakao), piše Almedin Šišić za Inforadar.

Upravo je u vrijeme dok pišem ovaj osvrt pristigla vijest da je Komšić otkazao današnji sastanak Bh. bloka, posvećen mogućoj odluci o ulasku dijela ovog bloka u koaliciju sa SDA „s ciljem jačanja probosanskog fronta u vlasti koja tek treba da bude uspostavljena“. I tako je sapunica nastavljena.

LJEVICA ŠANSU DAVNO PROPUSTILA

Proteklih sedmica pročitali smo više desetina analiza, tekstova, komentara i osvrta na ovu temu, posebno onih posvećenih (ne)ispravnosti odluke o mogućem koaliranju neke od stranaka ili kompletnog Bh. bloka sa SDA, a time i sa HDZ-om i SNSD-om.

Jedno od glavnih pitanja koje se postavilo pred lidere ljevice jeste da li ući u vlast i moguće zapečatiti vlastitu političku sudbinu kod birača ljevice najdalje na općim izborima 2022., ali istovremeno dobiti politički kapacitet nepohodan za odbranu države od retrogradnih politika i daljih pokušaja obesmišljavanja njenih institucija od strane dvojca Dodik-Čović?

Bh. blok se na ovim pitanjima već gotovo raspao jer aposlutno ne postoji konsenzus niti približno jednak stav po ovom pitanju ni unutar samog bloka, ali ni kod svih onih aktivista, simpatizera i analitičara koji misle i vjeruju da znaju više „od onih drugih“. Pa tako pokušavaju da poruče, daju koji savjet, ukažu…

Biću slobodan na vlastiti politički stav, a on glasi da je ljevica igrala sve vrijeme u defanzivi i kao tim svoju je šansu još davno propustila, mjesecima uoči općih izbora 2018., kada su bezuspješno vođeni pregovori u ujedinjenju SDP-a i DF-a, ili barem zajedničkom nastupu ljevice. Sujete pojedinaca, pogotovo onih bez dana radnog staža, godinama uhljebljenih u institucijama BiH i naviklih na foteljaški rahatluk, onemogućile su svaki takav dogovor.

Već tada je bilo jasno da razjedinjena ljevica opet neće moći pobijediti SDA, koja im se, zbog niza kriminalnih afera, mnogobrojih gafova i katastrofalnih političkih odluka njihovog lidera, nudila na pladnju. Prošao je tek Željko Komšić u Predsjedništvo BiH, i to ne zbog nekih vlastitih zasluga u proteklom periodu, već prevashodno kao odgovor građana BiH, ne samo Bošnjaka dakako, na narastajući neofašizam i desno radikalne politike koje su sve otvorenije zagovarali politički prvaci HDZ-a BiH na čelu sa Draganom Čovićem.

Stoga ćemo posvetiti po nekoliko redova svakome od ovih ljudi (ključnih političara) koji nas – većina od njih – evo već pune 23 godina drže zarobljene, a našu djecu tjeraju na zapad u potragu za boljim životom.

MILORAD DODIK I DRAGAN ČOVIĆ

Ova dva političara su dva oka u jednoj glavi, pa stoga bi bilo nepošteno da ih i u ovom slučaju razdvajamo. Sve što su radili posljednjih godina – radili su s ciljem obesmišljavanje države i njenih institucija, razlika je tek u tome što je Dodik to radio otvoreno, agresivno i bahato, a Čović s blaženim „najeuropskim osmijehom“ koji mu je sišao s lica tek nakon što je potučen do nogu od Komšića u utrci za Predsjedništvo BiH. O njima dvojici je sve već rečeno, i uprkos više puta dokazanim nepravilnostima na izborima (čak i izbornoj krađi), oni sada s nestrpljenjem isčekuju razvoj situacije „u političkom Sarajevu“ kako bi se formirala državna vlast. Posebno se žuri Dodiku, jer sve njegove poslove i političke planove i dalje kvare ministri Saveza za promjene, koji i dalje sjede u državoj vladi kojom rukovodi SDA-ov Denis Zvizdić.

BAKIR IZETBEGOVIĆ

Povlačeći se sa čela SDA 2001. godine njen utemeljivač i prvi predsjednik RBiH Alija Izetbegović je rekao: Znam i vjerujem da stranku ostavljam u sigurnim rukama, i dobrom čovjeku..“ Pri tom Alija nije mislio na svog sina Bakira, već na Sulejmana Tihića, preminulog bivšeg lidera stranke, u čije je vrijeme, ako ćemo biti brutalno iskreno, ova država i najviše napredovala. Taj potez Izetbegovića starijeg dovoljno je rekao o njegovom povjerenju u sina Bakira, a da je čovjek bio sto posto u pravu dokazuje i vrijeme u kojem živimo. Unazad šest, sedam godina, kao lider SDA i ranije član Predsjedništva BiH, Izetbegović mlađi je vukao katastrofalne političke poteze, dovodeći vlastiti narod u gotovo bezazlenu političku situaciju. Rezultat njegove vladavine je da nikada nismo živjeli gore, Bošnjaci kao narod nikada nisu gore stajali, a BiH kao država nikada nije bila dalje od evroatlanskih integracija. Najtragičnije od svega je što Izetbegović i dalje vjerujuje da je mudar i vješt političar.

FAHRUDIN RADONČIĆ

Vjerovatno i najveći politički pragmatičar među aktuelnim establišmentom već godinama vješto balansira između pozicije i opozicije, onih lijevih i desnih. Radončićeva prednost jeste što iza leđa ima medijski konglomerat, a slabost pravosudni procesi koji su opterećavali njegov politički put. Ljevica mu ne vjeruje previše, zamjerajući mu preveliku bliskost sa “radikalnim Čovićem“, pa i Dodikom, a desnici ne odgovara jer je nepouzdan kao partner. Sa Izetbegovićem je kao pas i mačka, mjesec ljubavi, mjesec mržnje, naravno, u zavisnosti je li u vlasti ili opoziciji. Upravo takav Radončić trenutno je najpoželjnija udavača u potkusurivanju između ljevice i SDA o mogućem ulasku u vlast. Tek činjenica je da je politički lukavo odigrao nakon izbora, najprije poručujući Bh. bloku da bi koaliranje sa Izetbegovićem bila politička izdaja, da bi nakon odbijanja ljevice i sam ušao u pregovore sa SDA, govoreći kako „ozbiljan državnički pristup“ mora da prevaziđe političke sujete.

NERMIN NIKŠIĆ

Lider SDP-a više puta se pokazao nedoraslim za vođenje ovako velike partije, koju su urušili najprije Zlatko Lagumdžija, a potom i on kao njegov nasljednik. Lagumdžija je „znao znanje“ i imao ja karizmu, no njegova narcisoidnost i sujete, ali i određene afere koje su ga pratile (poput reketa) srušile su njegov ugled među biračima lijevo od centra. S druge strane, Nikšić nije narcisoidan, nije ni umišljen (nema zbog čega), ali je lider bez ikakve karizme, bez dovoljno podrške unutar stranke i političkog kapaciteta da predvodi SDP. Već je više puta izvaran od Čovića i Izetbegovića, ali i pogrešno savjetovan od mlađahnog rukovodstva stranke, godinama uhljebljenog u institucijama i arogantnog prema svima koji smatraju i kažu da se rade pogrešne stvari. Priča za sebe su kriminalne afere koje godinama prate zvaničnike ove partije, no uprkos svemu i Nikšić i ostatak rukovodstva sve te stvari neshvatljivo ignoriraju, dok stranka tone sve dublje.

ŽELJKO KOMŠIĆ

Uprkos osobnim (ličnim, suboračkim, ne profesionalnim) simpatijama prema njegovoj mentalnoj snazi, koja mu je pomogla da istrpi i izdrži brutalnu fašizoidno-šovinističku kampanju koju i dalje protiv njega vode dva HDZ-a, hercegovački i hrvatski, njihove medijske mašinerije i svi oni na platnom spisku ovih partija ogrezlih u korupciju i kriminal, i sam Komšić je godinama unazad pravio velike političke greške, a nije se pokazao ni kao preveliki radnik. Ostaće upamćeno da je jedan od nekoliko poslanika koji u Parlamentu BiH za četiri godine nisu postavili nijedno pitanje (što uistinu čudi), pa se sada svaka njegova odluka i stav zbog takvih neshvatljivih propusta gledaju pod povećalom. Komšić ne krije da bi „radije žrtvovao glasove, nego državu“, pa po toj logici šalje signale kako bi, ipak, mogao da završi u koaliciji sa SDA (i vlasti sa SNSD-om i HDZ-om), vjerujući da bi on i njegova stranka bili dovoljni korektiv nacionalističkim politikama u vlasti, što je čista utopija. Zbog toga će ostatak ljevice, ukoliko se to desi, njegov solo ulazak u vlast nesumnjivo protumačiti tek „kao borbu za koju fotelju viška za njegove bliske saradnike“. Šta će biti od svega, vidjećemo vrlo brzo.

PREDRAG KOJOVIĆ

Čovjek koji na vlastitim profilima na društvenim mrežama briše svaki komentar što ne veliča njegov lik i djelo (u šta sam se i sam uvjerio) ne može da bude ozbiljan i zreo političar. A kamoli legitimni kandidat za jednog od lidera lijevog političkog bloka i projekta objedinjavanja ideje građanske BiH. Kojović, naš bivši kolega, spletom okolnosti zasjeo je za kormilo stranke koju su utemeljili Dino Mustafić, Danis Tanović i Bojan Bajić. Baveći se godinama politikom od lokalnog značaja (uređenjem parkova i korita rijeka, pitanjima napuštenih cuka u Sarajevu, itd) Kojoviću i Našoj stranci uvijek je prioritet bilo Sarajevo (koje, istina, raspolaže ogromnim sredstvima javne potrošnje). Više zbog urušavanja lijevo-liberalnih ideja uniutar SDP-a i DF-a, negoli zbog vlastitih politika, Kojovićeva partija je vremenom rasla i nakon ovih izbora dobila čak i dva poslanika u državnom parlamentu. Međutim, i Kojović i NS će zauvijek ostati obilježeni kao politički projekat koji je uoči, tokom a i nakon izbora, prevashodno kroz lik i djelo predsjedničkog kandidata Boriše Falatara, davao legitimitet politikama HDZ-a, pa se tako i sam Falatar jednom prilikom našao u prijatnom razgovoru sa bivšim isljednikom logora Helidorom (gdje su tokom rata držani i mučeni bošnjački logoraši) Zvonkom Vidovićem. Postojala su čak i mišljenja da je u utrku ubačen kao igrač HDZ-a i Dragana Čovića, kako bi uzeo od Komšića određeni dio glasova ljevice, no njegova politička avantura je neslavno završena.

AMER JERLAGIĆ

Uistinu je bespredmetno trošiti previše prostora na lidera Stranke za BiH, nekada relevatne partije koju je utemeljio Haris Silajdžić, budući da se svo Jerlagićevo političko djelovanje posljednjih godina (o nekakvoj snazi i da ne pričamo) svodi na, po potrebi, Izetbegovićev „sadaka-pristup“ šlepanja Jerlagića uz sebe kao rezervne gume na autu.

KONAKOVIĆ, KUKIĆ, ŠEPIĆ, OGREŠEVIĆ

Sam sam sebi ispadao krajnje neozbiljan grohotom se smijući na informacije o pregovorima Izetbegovića i SDA sa SDA. I Mirsad Kukić (PDA) i Nermin Ogrešević (A-SDA) i Dino Konaković (Narod i pravda) i Senad Šepić (Nezavisni blok), godinama su bili SDA, pa makar sebe željeli predstaviti kao nezavisne političke snage s dovoljnim koalicionim kapacitetima, sve je to goli SDA recidiv, a njihovi lideri političari kojima je bilo nezamislivo dobro u SDA dok su imali vlastiti politički ili poslovni interes. Izuzetak među njima svakako je Šepić, no od početkom velikog zanosa i očekivanja javnosti da će dobiti nešto novo i drugačije, sve se na kraju svelo na „ped deka tamo, ped deka ’vamo“. Tako danas imamo situaciju koja će ući u anale parlamentarne demokratije da Izetbegović „ozbiljno“ pregovara sa „retro-bakirima“ pa onda sa tih kemedijaških sastanaka šalju ozbiljne izjave zainteresovamom publikumu o mogućnosti njihovog „koaliranja“.

I tako, kao što govori naša karikatura, ničim izazvan i uvjerenju da je mudar i pametan, na kraju je izmanipulirani Izetbegović šeretski odvažno bacio udicu liderima ljevice, ali i svom „najljućem protivniku“ Radončiću, očekujući koji će se upecati.

Da se zna – u tome je i sva suština, onaj iz Bh. bloka koji se upeca prestaje da bude ljevica, a postaje tek „bošnjačka strana“ u dogovoru o formiranju vlasti sa „hrvatskom i srpskom stranom“, piše Almedin šišić za Inforadar.ba.

“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u tekstu ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“