Kreševljaković: Ovdje ljudi vrlo olako zaprijete ratom​

Centralna tema ovogodišnjeg, 59. Međunarodnog teatarskog festivala MESS, koji će se u Sarajevu, Zenici i Tuzli održati od 28. septembra do 4. oktobra, glasi “Fluidni život”.

“Svaki, najobičniji građanin i građanka, i Bosne i Hercegovine i svijeta, te nemire, kojima se bavi tema fluidnog života, preživljava svakodnevno”, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) direktor Festivala MESS, Nihad Kreševljaković.

RSE: Na MESS-u ovaj put bit će prikazano 16 predstava iz 11 država. Koliko je bilo ove godine teško organizovati sve to?

Kreševljaković: Kada smo 27. marta objavili program, bile su neke predstave, koje, očigledno, mi ove godine nećemo moći uspjeti dovesti zbog određenog umanjena budžeta na federalnom nivou. Žao mi je što smo program, koji je bio fantastično osmišljen i bio u skladu sa budžetima, koje smo imali prethodnih godina, morali u posljednjim minutama mijenjati.

Ono što karakterizira ovogodišnji festival su i dalje velika imena, poput predstave “Imitacija života”, Kornélia Mundruczóa, koja otvara Festival i koja je sigurno jedna od najzanimljivijih predstava, napravljenih u protekloj sezoni u Evropi. Imamo fantastične goste iz Grčke i Amerike. Bez obzira na sve te probleme, sretan sam da smo uspjeli ponovo napraviti festival, kakav publika MESS-a, od nas očekuje.

Refleksija stvarnosti

RSE: “Fluidni život” je centralni moto i centralna tema ovogodišnjeg MESS-a. Šta je ovaj put bila inspiracija?

Kreševljaković: “Fluidni život” je sintagma bazirana na istraživanjima sociologa Zigmunda Baumana, koji opisuje ono što mi danas živimo. “Fluidni život” može zvučati kao komplikovanija riječ, ali svaki, najobičniji građanin i građanka, i Bosne i Hercegovine i svijeta, te nemire, kojima se bavi tema fluidnog života, preživljava svakodnevno. Neke od osnovnih stvari koji se toga tiču su odsustvo komunikacije, opća apatija, nesigurnost i misao o tome kako nikada nemamo vremena da realiziramo sve ono što hoćemo. Ono što je ideja, osim ukazivanja na taj fenomen, jeste da pozovemo ljude da se malo presaberu u odnosu na društvo, a i na same sebe. Obzirom da teatarska umjetnost jeste uvijek neka vrsta refleksije onoga što se događa u stvarnosti, sve predstave koje imamo unutar ovogodišnjeg programa iz različitih perspektiva govore o toj temi. Neke čak nude i neke izlaze.

Meni je najzanimljivija američka predstava “Ostatak” koja se bavi temom smrti i koja na neki način pokazuje kako određeni doživljeni gubici mogu biti razlog za novi i bolji početak. Predstava, koja dolazi iz Francuske “Razbijeni u komadiće” ima troje ljudi na sceni. Četvrti lik na sceni je jedan vrlo lijepi kredenac, koji oni uništavaju. Predstava govori o destrukciji, kako je destrukcija nešto lako, dok je obnoviti stvar, nakon uništenja, puno komplikovanije. Sve ono, čime se bave umjetnici i umjetnice, koji su na ovogodišnjem festivalu, je ono što je odraz života i vremena u kojem mi živimo.

Važnost Malog MESS-a

RSE: Ove godine, u saradnji sa Narodnim pozorištem BiH, koje će biti domaćin MESS-a, biće izvedena predstava “Kavkaski krug kredom”. Da li ste ponosni što ste uspjeli?

Kreševljaković: Kada pogledate naše predstave, ne biste nikada mogli stvoriti sliku o svim tim problemima, sa kojim se suočavaju svi ljudi koji se bave umjetnošću kod nas. “Sjećaš li se Doli Bel”, predstava Kamernog teatra, koja je uvrštena u program, i “Kavkaski krug kredom”, Paola Magellia, koja je urađena u koprodukciji sa Narodnim pozorištem BiH i Festivala MESS, su predstave koja su po nekim visokim kriterijima jako kvalitetne predstave. Reprezentativne su čak i po nekim evropskim mjerilima. Drago nam je, ne samo da će predstava biti u okviru Festivala, već da je tu predstavu režirao Paolo Magelli, jedan od najnagrađivanijih redatelja Festivala MESS.

RSE: Uz MESS, osim glavnog programa, jeste i Mali MESS, predstave namijenjene najmlađima. Ove godine će biti prikazano sedam predstava. Među njima je jedna iz Bosne i Hercegovine.

Kreševljaković: Mi svake godine nastojimo proširiti Mali MESS jer ga smatramo jako bitnim dijelom programa. I dalje nam je želja taj program razvijati, jer mislimo da je Mali MESS jako važan, u smislu kreiranja neke buduće publike. S druge strane, mi tu publiku doživljavamo kao neku buduću publiku i pristupamo im sa potpunim uvažavanjem. U sklopu ovogodišnje MESS-a, organizirat ćemo konferenciju koja se bavi suvremenim teatrom za djecu. Odnosi se prema djeci na isti način kao i prema odraslima. Kada idete u pozorište za djecu, veliki dio publike nisu djeca, već i odrasli dolaze gledati te predstave. To govori o odnosu umjetnika, koji tretiraju djecu, na jednak način kao i odrasle.

Ove godine ćemo imati dvije predstave iz Francuske. Jako nam je drago da će se jedna od tih predstava realizirati u prostoru Zemaljskog muzeja. Tu vrstu suradnje smatram bitnom jer, osim umjetničkog iskustva, ukazujemo na bitnost kulture i umjetnosti za društvo općenito. To treba prevashodno prenijeti najmlađima.

Kada odlazite u obdanište ili osnovne škole i kada razgovarate sa djecom, možete vidjeti da su sva djeca jako samouvjerena. Sva djeca imaju vjeru da će postati najbolji pisci, najbolji umjetnici, predsjednici država, kosmonauti. Kada odete u srednje škole, onda primijetite koliko samopouzdanja ta djeca gube u tom vrlo kratkom periodu. To je prevashodno problem obrazovnog sistema. Mi iz umjetničke zajednice se trebamo vrlo jasno odrediti prema tome i ukazivati na važnost toga da je svako dijete, koje dođe na Mali MESS, neki naš budući predsjednik, budući predsjednik Akademije. Naša je potreba, ne samo želja, da ljudi, koji će u budućnosti voditi ovu zemlju, budu oni koji razumiju važnost, i teatra i umjetnosti i kulture.

Učenje dijalogu

RSE: Koliko je bitno da obrazovni sistem uvede obavezno gledanje predstava, posjećivanje pozorišta? Kao da je taj segment zapostavljen?

Kreševljaković: Nažalost, kod nas je to postojalo, pa je ukinuto. Očigledno se niko nije pretjerano nasekirao zbog toga, što je veliki problem. Naravno da je obaveza društva da te vrste sadržaja omogući kao neko prvo iskustvo najmlađima. Vrlo često, kada govorimo o mojim generacijama, veliki broj nas je prvo iskustvo pozorišta, filma i izložbi imao kroz školske programe. U našem slučaju, meni je glavno pitanje da li se tu radi o nekom sistemskom djelovanjem ili o nečemu drugom. To je vrlo teško dokučiti. Neosporno je da djeca bez takvih iskustava gube na širini, koja, vjerujem, da je svima nama posebno bitna.

Knjiga “Digitalna demencija” govori o tome kako danas, upotreba tehnologije koju koristimo, pravi velike probleme razvoju našega mozga. Postoji jedno vrlo zanimljivo istraživanje u toj sferi, koje pokazuje da su uvijek kroz stoljeća sve nove generacije bile naprednije. Sada prvi put imamo primjer kako opada ta vrsta intelektualnih sposobnosti kod budućih generacija. To je veliki problem i neke ozbiljnije države prepoznaju to kao nešto jako važno. Mi još uvijek imamo problem da prihvatimo da svaki građanin i građanka može biti predsjednik države.

Zbog toga mislim da je jako važno ukazivati na to da je komunikacija i dijalog nešto jako bitno, pogotovo na ovim prostorima. Isti problem je puno veći kod nas nego u Švicarskoj, zbog iskustava koja imamo i mogućnosti koje su ovdje pred nama. Ovdje ljudi vrlo olako zaprijete ratom.

Mislim da je učenje dijalogu jako bitno. Postoje nacionalističke i šovinističke struje koje misle da dijalog slabi čovjeka, što je jako zabrinjavajuće. Sa svim svojim istraživanjima i iskustvima u ovome čime se bavim i onim čime sam se bavio, sam siguran da su ljudi, koji su sposobni za dijalog, ljudi koji imaju osviještene vlastite identitete, puno jači od onih, koji se rukovode mržnjom i lošim osjećanjima prema drugim i drugačijima.