Kurspahić: Hrvatska htjela “emancipirati BiH” pa im se Komšić vratio kao bumerang

Francuski pisac Jean-Baptiste Alphonse Karr (1808.-1890.) nije, naravno, mogao misliti o današnjoj Bosni i Hercegovini kad je, prvi u istoriji još u devetnaestom stoljeću napisao “što se stvari više mijenjaju one sve više ostaju iste”, ali izreka baš u našem vremenu i globalno i lokalno ima novu aktuelnost.

Globalno – na scenu se, u zastrašujućim manifestacijama, vraćaju najmračnije ideologije iz prošlosti, od neonacizma do totalitarizma, a čak i u državama koje su u ne tako davnoj prošlosti bile žrtva totalitarnih ideologija i režima – poput Mađarske, Poljske i Rumunije, pored ostalih – na djelu su uskraćivanja jednakosti i ljudskih prava cijelim kategorijama građana, piše Kemal Kurspahić za RSE.

“Evropska ideja” na udaru je i u zemljama koje su do juče bile uzori i garanti ideala jednakosti i solidarnosti: Francuskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji gdje je to kulminiralo “Brexitom”.

To što su duhovi prošlosti ponovo u modi nije nikakva utjeha za njihovo uskrsavanje u našim podnebljima ali jeste opomena i okvir u kojem se one događaju.

Pogledajmo najnoviji primjer iz aktuelnog bosanskohercegovačkog iskustva.

Poslanica Hrvatske u Evropskom parlamentu, a ranije ambasadorka Bosne i Hercegovine u Italiji, na zasjedanju Spoljno-političkog odbora Evropskog parlamenta ovih je dana još jednom pokušala “internacionalizirati” opsesiju hrvatske politike izborom Željka Komšića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, odnosno – u prevlađujućoj nacionalističkoj terminologiji – činjenicom da “Hrvatima drugi biraju predstavnika u državnom Predsjedništvu”.

Ta “europarlamentarka” je – računajući valjda na razumijevanje u onim evropskim krugovima koji zastrašuju javnost “baukom širenja islama” – rekla kako su za Komšićev izbor najzaslužniji Turska, čiji je predsjednik “godinu dana prije izbora posjetio Sarajevo”, i Islamska zajednica koja je “instruirala” sljedbenike da glasaju za hrvatskog člana Predsjedništva.

Za tu tvrdnju o presudnom uticaju Turske i Islamske zajednice na izbor Komšića “većinski muslimanskim glasovima” nije, naravno, podnijela nikakav dokaz.

Nasuprot tome – bilo bi lako dokazati da je za Komšićev izbor najzaslužnija upravo hrvatska vladajuća politika. Da je, naime, bilo nekog uticaja predsjednika Turske na ishod izbora u Bosni i Hercegovini za to bi najveće zasluge pripadale predsjednici Hrvatske.

Ona je u dva susreta u ovoj godini – u januaru u Ankari i septembru u Njujorku – tražila od turskog predsjednika da zajedno “pomognu Bosni i Hercegovini” u donošenju novog izbornog zakona i na više međunarodnih foruma govorila je o potrebi da se toj zemlji pomogne u “emancipaciji”.

Sve je ukazivalo kako bi ta “emancipacija” išla u smjeru u kojem je hrvatska politika gurala Bosnu i Hercegovinu i onda kad je u ratu devedesetih po uzoru na srpsku državu u državi – i u bliskoj saradnji i saglasnosti s njenim vođama – po cijenu masovnih zlodjela, koncentracionih logora i “etničkog čišćenja” proglasila “Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu” koja je međunarodnopravno osuđena kao udruženi zločinački poduhvat.

Pokušaj obnavljanja te tvorevine, bilo u vidu neke isključivo hrvatske izborne jedinice ili “trećeg entiteta”, i u bosanskohercegovačkoj – i u većem dijelu evropske i međunarodne javnosti – podsjeća na dozivanje aparthejda oličeno u anticivilizacijskom održavanju “dvije škole pod jednim krovom” i veličanju ratnih zločina i zločinaca kojima se priređuju herojski dočeci na povratku s izdržavanja kazni izrečenih u haškom tribunalu.

Osim toga – ideja ekskluzivnog prava na zastupljenost tri konstitutivna naroda suprotna je evropskom idealu ravnopravnih građana po kojem i pripadnici etničkih manjina imaju pravo da budu birani u državne organe.

Napadna kampanja hrvatske diplomatije da se “pomogne Bosni i Hercegovini”, s oživljavanjem duhova “Herceg-Bosne” i prijetnjama izazivanja postizbornog haosa, u značajnom dijelu bosanskohercegovačke javnosti izazvala je osjećanje kako izbor Željka Komšića – osim što je potpuno u skladu s Ustavom – predstavlja i najvitalniji državni interes: turski predsjednik ili Islamska zajednica, i kada bi to htjeli, nisu mogli imati toliko uticaja na buđenje nacionalne svijesti koliko potcjenjivanje i ogovaranje Bosne i Hercegovine po evropskim prijestonicama od strane hrvatskih predstavnika.

Ako vam pokušaj rehabilitacije “Herceg-Bosne” nije dovoljan primjer lokalne aktuelnosti izreke kako “stvari što se više mijenjaju sve više ostaju iste” pogledajte ulogu Stranke demokratske akcije u prvim rundama pregovora o formiranju vlasti na osnovu rezultata oktobarskih izbora.

Nakon euforije izborne noći kad su proslavljali “relativnu pobjedu”, očuvanje pozicije bošnjačkog člana Predsjedništva i više osvojenih mjesta u parlamentima nego ijedna druga stranka u Federaciji pojedinačno, SDA se sada suočava s realnošću da nijedna stranka sa značajnijim brojem parlamentarnih mandata ne želi u koaliciju s njom, bilo da je riječ o strankama socijaldemokratske i građanske orijentacije, ili statistički beznačajnim partijicama koje su formirali nezadovoljnici iz same SDA.