Nekadašnji Divin, koji je decenijama bio administrativno, privredno i društveno središte brojnih hercegovačkih sela, danas je gotovo potpuno pust. Mjesto kroz koje je nekada svakodnevno prolazilo na stotine ljudi, u kojem su radile škola, ambulanta, pošta, trgovine i kafane, danas ima samo jednu stalnu stanovnicu.
Do šezdesetih godina prošlog stoljeća Divin je bio općinsko središte kojem su pripadala sela Fatnica, Bačevica, Orahovice, Gornji i Donji Davidovići, Bijeljane, Milavići, Gornja i Donja Zasada, Kuti i Kukričje. Na tom području živjelo je oko 3.000 stanovnika, a selo je predstavljalo mjesto okupljanja cijelog kraja.
Vrijeme prosperiteta
Osim stočarstvom, stanovnici su se bavili uzgojem duhana, posebno poznatog hercegovačkog “ravnjaka”, kao i proizvodnjom kukuruza. U Divinu je radila osnovna škola koju su pohađale stotine učenika iz okolnih sela, a mjesto je imalo svu infrastrukturu potrebnu za svakodnevni život.
Mirjana Bilinac, rođena Jovović, djetinjstvo je provela upravo u Divinu. Prisjećajući se školskih dana, kaže da je nakon prelaska iz škole u Fatnici nastavu nastavila u velikoj školskoj zgradi u Divinu.
“Kada sam prešla u školu u Divin, bilo je osam velikih učionica, a moj razred brojao je oko 35 učenika. Nakon nastave prema Kutima i Davidovićima kretala je rijeka djece. Divin je tada vrvio životom”, prisjetila se Mirjana za Jabuka.tv.
Dodaje da je selo tada imalo stalnog ljekara, stomatologa, poljoprivrednu zadrugu, poštu, matični ured, dvije kafane i dobro opskrbljenu prodavnicu.
“Imali smo sve što je bilo potrebno jednoj općini, ali prije svega vrijedne ljude koji su bili zadovoljni životom, pomagali jedni drugima i uvijek se družili”, kaže ona.
Nostalgija za prošlim vremenima
Mirjana je Divin napustila 1976. godine, ali se rodnom kraju vraća nekoliko puta godišnje.
“Kad uzmem ključ da otključam vrata porodične kuće, zadrhti mi ruka. Uhvati me tuga, ali šta ćeš”, kaže.
Među onima koji najbolje pamte nekadašnji život u Divinu je i Petar Pero Ljubomirac, vlasnik nekada poznate kafane “Odmor”, otvorene 1981. godine.
“Dvije kafane, dvije trgovine, mjesni ured, zemljoradnička zadruga… Dolazili su ljudi iz Vranjske, Milavića, Kuta, Kukričja, Lukavca, Zovog Dola i Orahovica. Vjerujte, danas se zimi zna dogoditi da deset dana niko ne svrati”, priča Ljubomirac.
Prisjeća se da je utorak bio pazarni dan kada su stanovnici okolnih sela dolazili po brašno, pšenicu i druge potrepštine.
“Kada sam završio osmi razred, u školi je bilo oko 220 učenika od prvog do osmog razreda. Utorkom nama djeci nije bilo dozvoljeno ići u trgovinu jer su tada dolazili ljudi iz okolnih sela, kupovali robu, tovarili je na konje i vraćali se kući. Mnogi bi se možda i danas vratili, ali su kuće srušene ili zapuštene”, kaže on.
Ostale samo uspomene
Mještani kažu da je zlatno doba Divina ostalo samo u sjećanjima. Poljoprivredna zadruga zatvorena je početkom dvijehiljaditih godina, dok je posljednja prodavnica prestala raditi prije više od pet godina.
Iako su u međuvremenu izgrađeni asfaltni putevi, uvedena električna energija i javna rasvjeta, stanovništvo se iselilo. Danas je jedina stalna stanovnica sela Vida Šakotić.
Na nekadašnji život podsjećaju napuštene kuće i zgrada osnovne škole, u kojoj više nema djece ni nastave. Objekt danas koristi kineska kompanija čiji radnici učestvuju u izgradnji Hidroelektrane “Dabar”, pa su na ulazu umjesto školskog natpisa postavljene oznake na kineskom jeziku – simbol promjene koju je Divin doživio tokom posljednjih decenija.
