Nema pasoša za nas Bosance
Ovih dana, diglo se i staro i mlado, da traži i vadi pasoše. A, pasoša nema. Zapravo ima, ali onih knjižica pasoških nema. Što ti dođe na isto. Zapravo, ima i njih. Žurnih, kažu. Platiš 240 maraka i za dan dobiješ pasoš. Nego, pravo je pitanje – Šta će tebi narode bosanski pasoš?
Šta si se vazdigao, narode moj, kakvi su te to pundravci uhvatili? Kuda ćeš? Ima ko ide, zna se kako ide, kojim avionom leti, u koliko sati leti, sa kim leti i kod koga slijeće. Nije za tebe, narode mili, pasoš, piše Dragan Bursać za Al Jazeeru.
Jedan pametan čovjek reče da ne treba niti pitati normalno ljudsko biće što mu treba taj dokument. Drugi dobaci da je to ugrožavanje jednog od osnovnih ljudskih prava, prava na kretanje. Treći se zabrinu kako je država inertna i nesposobna, pa nije u stanju svojim stanovnicima obezbijediti niti putne knjižice.
A, vidite, svi su oni u krivu, narode bosanski. Nisi ti normalno ljudsko biće, ti si narod naš. Da si normalno biće ljudsko, ne bi za istu kabadahiju i lopova glasao četvrt vijeka, nešto bi mijenjao, varako se, protestovao i bunio se. Tako to rade neka tamo normalan dvonožna bića. Ona, zato, vala, imaju i pasoš i destinaciju i sa čim otići na istu. A, ti, narode moj, pred kutiju pa uvijek istog vola zaokruži. Ili mimo kutije na nedjeljno mamuranje. I, iskreno, šta će tebi putovnica?!
Upoznaj domovinu
Idi na Balkanu, u Drinić, na izvor Bosne, u Andrićgrad. Dobro, preskoči Andrićgrad, ali posjeti prvo i upoznaj svoju domovinu. Znaš kako se kaže – Upoznaj domovinu, da bi pasoš dobio. Na kraju krajeva, šta ti ima biti draže tamo neko etno selo od domaće vukojeb…, od domaćeg sela? Pa, jel’ tako! Seoski turizam, bato. Da ne odeš pod mač bato! Prvo kosidba, pa prevrtanje otkosa, pa kupljenje sijena, pa plašćenje… Ima da dobiješ i boju i kondiciju i mišiće. Aerobni plus anaerobni trening i vitamin D. A, baba Stana ne traži ni pasoša ni vize. Samo zakuva graha, na plus 35, pa ga dva puta zaprži, ima da se praši do Sardinije. Bezvizno i bez Šengena.
Kažeš, hoćeš putnu ispravu, a tamo u Agenciji sve neradnici? Kako, bolan, neradnici? Pa znaš li ti da je to multidisciplinaran svijet Bogu drag i mio. Narode, pa ti predstave nemaš o kakvim se pregaocima i crnim radnicima radi! Evo, na primjer, bivši direktor Agencije za identifikacione dokumente, Edim Nesimi, podnio je ostavku na istu poziciju, samo da bi sam sebi neko vrijeme bio savjetnik. Pa znate li vi kolika su to odricanja? Čovjek je morao sam sebe savjetovati, jer logično, kome ćeš najviše vjerovati, nego samom sebi.
Da li se dobro nasavjetovao ili ne, tek, mudro je zaključeno kako je Bosni i Hercegovini sasvim dosta oko 550 hiljada pasoša. Pamteno! Jakako nego pametno. Svakom četvrtom stanovniku zemlje po jedan i mirna Bosna. I Hercegovina. Jedna njena četvrtina. Kad se stvore uslovi.
Jer, trebalo je biti pametan i mudar. Trebalo je spriječiti odliv “mozaka” i medicinskih sestara iz zemlje u grad Celje, Maribor i ostale ekonomske džinove i enklave. Zapravo, nedostatak pasoša direktno sprječava humanitarnu katastrofu ispred banjalučkog “Ekvatora” i ostalih punktova diljem zemlje ispred kojih nam Slovenci odovode u janičare akademsku nejač da peru zadnjicu koruškim babama.
Neće moći ove noći, Zmajčeki! A, ni dana. Ni idućeg, ni onog iza! Naše dijete da se muči i rilja kod tebe za 1600 evra, kad može kod nas bezpasošno natući 400 maraka. I još da pada u nesvijest na vrućem asfaltu, što bi rekao Jura Stublić, čekajući radnu dozvolu. Jok! Nema pasoša, nema potrebe čekati dozvolu.
A, što je najvažnije, moratorijumom na pasoše, sprječava se urušavanje našeg superstabilnog zdravstvenog sistema. Neće nas portir ispred bolnice mučiti riječima-Znam da si ponio antibiotike i morfijum, ‘ajd sad kući, pa ponesi i doktora i medicinsku sestru… hahahaha! Sad ćemo nostiti samo morfijum i antibiotike, a bez pasoša, zdravstvenog osigranja i uvezanog staža, dočekaće nas uvijek ljubazno i nasmijano osoblje naših raskošnih kliničkih centara.
Zli jezici vele da mame sa djecom ne mogu dobiti pasoš. Čekaju mjesecima. Ne mjesec, nego mjesecima. Ne mogu, pa ne mogu, šta sad. Sjedi mama kod kuće, njeguj dijete, razmuti mu malo slane tuzlanske soli u lavoriću, isto ti je to ko Kušadasi ili Zakintos. Malo Argete na lebac i eto te u Tučepima, draga mama. U mislima. Jer, more je tako pase.
Pasoš na četiri stanovnika
Eto, isto će ti to reći i drugovi iz IDDEE, koji mudro nabavljaju na kašikicu po jedan pasoš na četiri stanovnika i naši političari i tajkuni. Na kraju krajeva, narode mili, oni su se sami morali žrtvovati, obići čitav svijet, sve te ogavne turističke destinacije, a jednom su čak poslali i isturenu delegaciju popova iz Hercegovine na Havaje, sve kako bi se uvjerili da sunce domaćeg neba najljepše sija i da nema raja bez rodnoga kraja.
Ništa pogriješili nisu. Zato, manite se pasoša. Gdje je pasoš, tu je i Soroš. Smrdi to, brate mili. Ta putovanja, to tzv. širenje vidika, to čovjeka samo u nepriliku i iskušenje može dovesti. Pa da! Jer tamo kad se otkotrljate preko Bregane, samo čekaju, ko Jehovini svjedoci, ovi soroševci sa kesama novca, ba vas zatrpaju i omame. To, odma’, ko kobra pljuvačica, dobar dan, dobar dan, evo izvolite 1000 dolara, kako vam možemo pomoći.
I na kraju krajeva, ako ste baš toliko navrli, po 240 maraka, vas četvorofamilijarno, što će reći 1000KM i Bog, Hurgada i IDDEE-a da vas vide. Niti ćete se gurati, niti ćete smrditi i kampovati u CIPS-u mjesecima.
Opusti se, narode mili bosanski, kad već biraš ovako opuštenu vlast.
Nema zemlja za starce, nema pasoša za Bosance.
Objektivno, šta će nam pasoš?
