Nepoznati detalji zločina starog 22 godine: Kako je i zbog čega ubijen Vlado Šantić

Prije 22 godine u ratnom Bihaću misteriozno je nestao general Vlado Šantić, komandant tamošnjeg Hrvatskog vijeća obrane; jedino što je izvjesno jeste da je general Šantić ubijen i da su taj zločin planirali i počinili čelni ljudi tadašnje civilne i vojne vlasti u Krajini.

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, porodica ubijenog Šantića je za Slobodnu Bosnu otkrila ko je odgovoran za njegovu likvidaciju.

Tekst je objavljen 30. novembra 2006. godine pod nazivom “Kako je i zbog čega 1995. ubijen najugledniji Hrvat u Bihaću”. Autorica teksta je Suzana Mijatović. Tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencija.

Vlado Šantić, general HVO-a, “nestao” je osmog marta 1995. godine. Ratni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane u Bihaću general Vlado Šantić posljednji je put viđen živ u noći između 8. i 9. marta 1995., u hotelu Sedra, gdje su te večeri zapovjednici Petog korpusa Armije BiH proslavljali Dan žena?!

Iz Stožera bihaćkog HVO-a Šantića su, u nekoliko kilometara udaljeni hotel, odveli tadašnji zapovjednik 502. brigade Petog korpusa Hamdija Abdić Tigar i petnaestak njegovih suboraca, navodno, po naređenju generala Atifa Dudakovića.

Misteriozna smrt bez pravnog epiloga

Nakon gotovo punih dvanaest godina, koliko je prošlo od Šantićevog misterioznog nestanka, pouzdano se da rekonstruirati samo još jedna činjenica. Prije nego što će mu se izgubiti svaki trag, Vlado Šantić se nakratko pojavio u prostoriji gdje su slavili bivši zapovjednik Petog korpusa Atif Dudaković i njegovi najbliži suradnici Aleksandar Mrenica, Bećir Sirovina, Mirsad Sejdić i Hamdija Abdić Tigar, u društvu supruga i prijateljica.

Pretpostavka je da je tada 43- ogodišnjeg Šantića vidjelo najmanje trideset svjedoka.

Dva dana ranije, 6. marta 1995., zapovjednik bihaćkog HVO-a trebao je, zajedno s tadašnjim hrvatskim konzulom u Bihaću Bernardom Jurlinom, zastupnikom u Saboru Republike Hrvatske Muhamedom Zulićem i Dragom Lovrićem, visokim časnikom HV-a, helikopterom putovati u Zagreb. Međutim, svega nekoliko trenutaka prije nego što će letjelica krenuti s improviziranog aerodroma u naselju Ćoralići, Šantiću je motorolom stiglo Dudakovićevo naređenje da se mora vratiti u Bihać.

“Odveo ga je Hamdija Abdić”

“Kada sam poslije pitala brata zašto se vratio, odgovorio je kako misli da se sprema neka vojna operacija. Međutim, do 8. marta, kada je nestao, nije bilo nikakvih borbenih djelovanja”, prisjeća se Šantićeva sestra Tonkica Blagojević.

Članovi obitelji Šantić vijest da je zapovjednik bihaćkog HVO-a odveden iz Stožera dobili su od njegovog zamjenika Franje Grgića, kasno uvečer 8. marta. Kako im je tada rečeno, nekoliko sati ranije u caffeu Flamingo u Bihaću vojnik Petog korpusa Denis Zulić pucao je u Salku Džanića, pripadnika HVO-a koji je s teškim povredama kičme odmah prebačen u lokalnu bolnicu. (Prema policijskim izvorima, u istoj su pucnjavi vojnici 502. brigade ranili i Šefika Koričića, u to vrijeme jednog od glavnih logističara Petog korpusa, a nakon rata direktora Javnog poduzeća Unsko-sanske šume.)

“Moj suprug je odmah otišao u bolnicu da obiđe ozlijeđenog Džanića, nakon čega se vratio u Stožer kako bi se presvukao. Tada su stigli pripadnici 502. brigade koje je predvodio zapovjednik Hamdija Abdić Tigar i zatražili od Šantića da krene s njima. Znam da je suprug izveden u vojničkim pantalonama i majici kratkih rukava, bez jakne, kape… čak je i krunica koju je uvijek nosio sa sobom ostala u Stožeru. Navodno da su dvojica tjelohranitelja mog supruga Radovan Klepić i Željko Vujić razoružani, u što ja sumnjam, i stoga bih voljela da se i oni ispitaju. Šantića su smjestili u jedno, a tjelohranitelje u drugo vozilo.

Posljednje što znam je da su supruga doveli u hotel Sedra kod Bihaća“, kaše za Slobodnu Bosnu Jagoda Šantić, supruga nestalog (ubijenog) zapovjednika bihaćkog HVO-a i predratnog dogradonačelnika Bihaća (u vrijeme kada je funkciju gradonačelnika obavljao Nenad Ibrahimpašić). Premda je u to vrijeme boravila u Zagrebu, gdje i danas živi s njihovo dvoje djece, gospođa Šantić otkriva kako su joj nekadašnji pripadnici HVO-a kasnije ispričali da je Hamdija Abdić Tigar rekao njezinom mužu da postupa po naređenju generala Dudakovića.

“Radovan Klepić u naredna dva dana uopće nije dolazio u Stožer, niti se kome javljao. Pojavio se tek trećeg dana sa 500 maraka koje mu je, kako je rekao, dao Atif Dudaković. Godinu dana kasnije, kada sam se sastala s Klepićem, on mi je stavio do znanja kako ništa ne smije reći jer se prijeti njegovoj obitelji”, pojašnjava Šantićeva supruga Jagoda. Dodajmo tome da Šantićev zamjenik Franjo Grgić, kao ni njegovi pratioci Radovan Klepić i Željko Vujić, za trajanja istrage koju je vodio vojni tužitelj Abdulmedžid Mušić (kasnije sudac Kantonalnog suda u Bihaću a danas umirovljenik), nisu čak ni saslušani?!

Formiranje komisije da se ništa ne otkrije

Budući da je nestanak zapovjednika HVO-a u Bihaću ozbiljno uzdrmao, u to vrijeme ionako loše odnose između hrvatskih i bošnjačkih političkih prvaka u tek uspostavljenoj Federaciji BiH, promptno je formirana zajednička vojnopolicijska komisija s zadaćom da smiri tenzije u bihaćkom okrugu i ispita sve okolnosti tog misterioznog događaja.

I mada su članovi ove Komisije, predstavnici Združenog stožera Armije BiH i HVO-a, te tadašnjeg republičkog MUP-a, iz Sarajeva u Bihać stigli već sredinom marta, njihova je istraga okončana bez uspjeha. Recimo i da su u Komisiji bili časnici HVO-a Vinko Lučić, Ljubo Perić, Dragan Kraljević i Ante Damjanović, njihove kolege iz Armije BiH Ramiz Šuvalić, Mersad Bilkić, Šaćir Arnautović, te Reuf Jahić, tadašnji pomoćnik za kriminalitet republičkog ministra policije Bakira Alispahića.

“Jednostavno, nije bilo moguće dobiti nijednu relevantnu informaciju, niti pouzdan trag, jer su kompletnu istragu direktno opstruirali bezbjednjaci iz Petog korpusa”, potvrdio je u razgovoru za Slobodnu Bosnu jedan visokopozicionirani dužnosnik MUP-a RBiH koji je, zbog dužnosti na kojoj se trenutno nalazi, zamolio da ostane neimenovan. Ovaj je sugovornik pojasnio kako je odmah bilo jasno da je general Vlado Šantić u noći između 8. i 9. marta ubijen, najvjerojatnije u hotelu Sedra, ali je njegovo tijelo traženo na krivim mjestima.

“Poslije su angažirali ronioce koji su pretraživali gradsko kupalište Jotanovi, deset kilometara uzvodno od Sedre. Sjećam se kako je ronilačka pretraga iznenada prekinuta, navodno jer im je ponestalo kisika. Poslije se govorkalo kako su ronioci, u potrazi za tijelom generala Šantića, naišli na dva obezglavljena leša, ali mi nije poznato da je njihov identitet ikada otkriven. Navodno su bili srpske nacionalnosti.” Isti sugovornik također podsjeća kako je cijeli kompleks hotela Sedra 1995. godine imao status vojnog objekta, u nadležnosti 503. cazinske brigade Petog korpusa kojom je zapovijedao Muhamed Hamdo Delalić, inače prijeratni direktor Sedre.

Hrvatsko-bošnjačke vojne tajne

Članovi najuže obitelji Vlade Šantića, njegova majka, dvije sestre, zet i njihovo troje djece, Bihać su napustili 22. marta. “Nama je general Ramiz Šuvalić rekao kako je bolje da što prije odemo iz grada. Ukrcali su nas u helikopter i izmjestili u Zagreb, zajedno s ranjenim Džanićem, koji je ostao invalid i danas živi u Hrvatskoj. Prije nego što smo otišli iz Bihaća, naša je majka tri dana sjedila ispred štaba Petog korpusa i čekala generala Dudakovića. Nikada se nije udostojio da je primi.“, objašnjava Šantićeva sestra Tonkica Blagojević, koja se ubrzo poslije vratila u BiH i nastavila živjeti u Mostaru.

Jagoda Šantić dodaje da je ona Dudakovića zvala pune tri godine, skoro svakog dana. “Nije se javio ni poslije jedanaest i pol godina, iako je dobro poznavao i supruga i mene. Pa, koliko je samo puta dolazio u našu kuću”, prisjeća se gospođa Šantić. Ona kaže da je, osim zapovjednika Petog korpusa, pokušavala kontaktirati i bivšeg guvernera Unsko-sanskog kantona Mirsada Veladžića koji, jednako tako, nije želio razgovarati s članovima obitelji Šantić.

U maju 1995., pod stanovitim političkim pritiskom iz Sarajeva, u Bihaću su, zbog sumnje da su sudjelovali u likvidaciji generala Vlade Šantića, uhapšeni vojnici Petog korpusa: Jasmin Topal, Ramiz Ružnić i Ramiz Bajramović. No, poslije lažirane istrage i sudskog procesa koji je predstavljao najobičniju farsu, sva su trojica oslobođena zbog nedostatka dokaza, u ovom slučaju, Šantićevog tijela.

“Mi smo čuli da ih je, nakon suđenja, Atif Dudaković nagradio zlatnim ljiljanima”, dodaju supruga i sestra nestalog hrvatskog generala.

Prije više od tri godine (2003. godine) Slobodna Bosna je prva objavila da su Vladu Šantića usmrtili pripadnici Vojne policije 502. brigade Petog korpusa i da je njegovo tijelo zakopano na lokalitetu Kostela, odnosno Cazin-Srbljani.

Prema informacijama iz povjerljivog izvješća nekadašnje federalne tajne službe FOSS-a, ostatke njegovog leša primijetio je, dva ili tri mjeseca poslije Šantićevog nestanka, slučajni prolaznik koji je o svemu obavijestio dežurnog časnika u Stožeru bihaćkog HVO-a.

(Znakovito je, također, da Šantićevi suborci nisu reagirali nakon što su dobili ovu informaciju?!) Međutim, iako je na temelju obavještajnih podataka FOSS-a (istragu je vodio tadašnji načelnik Odjela za tajno praćenje Željko Jandrić) trebala biti pokrenuta nova policijska istraga, cijeli je slučaj posve neobjašnjivo stavljen ad acta. Ranije smo pisali da je “dosje Šantić” bivši direktor FOSS-a Ivan Vukšić, umjesto nadležnim policijskim i pravosudnim strukturama, proslijedio u ured tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Sulejmana Tihića čime je osigurao dalju političku potporu SDA.

Jednako su tako pitanje nestanka generala Vlade Šantića i njegove nekadašnje stranačke kolege iz HDZ-a problematizirale jedino u dnevnopolitičke svrhe, najčešće kada bi njihovi partnerski odnosi sa SDA zapali u krizu. Na naše pitanje zbog čega je, prema njihovom mišljenju, ubijen Vlado Šantić, njegova supruga Jagoda i sestra Tonkica odgovaraju kako smatraju da su posrijedi bili ili osobni animoziteti ili je naredba za likvidaciju zapovjednika bihaćkog HVOa “stigla iz Sarajeva”?!

S druge strane, izvori bliski policijskim i obavještajnim službama u Unsko-sanskom kantonu drže da nije nimalo slučajno što se likvidacija generala Šantića dogodila u vrijeme kada je, poslije višemjesečne blokade, ponovno započela isporuka većih količina oružja i streljiva koje je iz Zagreba helikopterima (nosivosti veće od četiri tone) dopremano u Bihać.

Prema ovim spekulacijama, doprema vojne pomoći koju je izravno nadzirao zapovjednik bihaćkog HVO-a u to je vrijeme značajno poremetila švercerske poslove s pripadnicima bivše Vojske Republike Srpske Krajine i VRS koje su obavljali logističari Petog korpusa. Podsjetimo i kako nije nikakva tajna da bogatstvo sadašnje krajiške poslovne elite potiče upravo iz ratnog razdoblja, te da se uglavnom radi o “biznismenima” koji su nekoć bili angažirani na raznim logističkim poslovima.

INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.

Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.