Obilježena 24. godišnjica stradanja Bošnjaka u logoru Sušica

Na prostoru zloglasnog koncentracionog logora Sušica, u kojem je od aprila do septembra 1992. godine mučeno preko 8.000 Bošnjaka, danas je obilježena 24. godišnjica zločina nad logorašima sa područja Vlasenice, javlja Anadolu Agency (AA).

Šemsa Hurić je 2. juna 1992. s kompletnom porodicom dovedena u Sušicu. Svaki povratak na mjesto gdje je zauvijek razdvojena od sina Jasmina, koji je ubijen sa nepunih 16 godina, teško podnosi. No, bez obzira na sve, svake godine smogne snage doći na obilježavanje godišnjice zatvaranja logora.

Šemsa Hurić

“Bol i tuga. Ovdje sam bila zarobljena sa svojom djecom. Bili su mi sin, kćerka i jedan mali sin, te muž. Sve su nas ovdje zatvorili kao ovce”, prisjeća se Šemsa, dodajući kroz suze da su kratko bili u logoru, ali da mučenja i torture kroz koje su prošli nikome ne bi poželjela.

Nakon što je Jasmin ubijen, porodica je razdvojena: Šemsa je s djecom odvezena autobusom u Luke, kod Kladnja, a muž je prebačen u logor Batkovići, kod Bijeljine, gdje je kasnije razmijenjen prilikom dolaska Crvenog križa.

Svog Jasmina, priča Šemsa, još uvijek nije pronašla, a jedina joj je utjeha sin Šemso, kojeg je rodila 1997. godine.

U logoru Sušica srpske su snage ubile preko 1.600 ljudi, čija su tijela, da bi se zločini prikrili, bačena u nekoliko masovnih grobnica. Logor je bio prostor za ubijanje, silovanje, torture i neviđena mučenja, a niko nije bio pošteđen.

Iz poštovanja prema ubijenim, ali i preživjelim žrtvama, svake se godine, uoči obilježavanja godišnjice, održava mirna šetnja, a maršuta je duga 30-ak kilometara i kreće iz Turalića kod Kladnja. Učesnici marša proučili su Fatihu na lokaciji masovne grobnice Ogradice, gdje su pronađena tijela 300 ubijenih logoraša.

“Danas sam na ovom maršu ‘Marš mira-putem spasa’ imao priliku slušati priče ljudi koji su preživjeli tu torturu i koji su se izvlačili prema Kladnju. Potresne su to priče. Pogledajte nelogičnosti. Žrtve kuda su bježale, istim putem idu i zovu to ‘Marš mira-put spasa’. Valjda će doći vrijeme da i oni koji su vršili i naređivali zločine, da i oni prođu tu trasu i da kažu: Ovo je Marš mira-put spasa”, rekao je Jasmin Mešković, predsjednik Udruženja logoraša BiH.

Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske, izjavio je da je obaveza svih preživjelih da posjećuju ovakva mjesta, kako se zbog budućih naraštaja, stravične scene ne bi zaboravile ili ponovile.

“Naravno da je svaki put teško kada dolazite na mjesta gdje su bili zatočeni i mučeni ljudi, a pogotovo je to teško ako ste u jednom sličnom takvom logoru bili. To nas vraća posebno u ovim teškim danima, našim sjećanjima za koja smo se nadali da ćemo ih moći zaboraviti. Kako vrijeme odmiče, i kako godine prolaze, evidentno je da to nećemo moći zaboraviti”, naveo je Salkić.

Inače, Vlasenica je poznata i po velikom broju silovanih djevojčica. Preživjele žrtve sjećaju se da je centralno mjesto za silovanje djevojaka i djevojčica bilo u kući Smajla Durakovića. Nakon tortura, žrtvama se gubio svaki trag, a neki od onih koji su ih silovali, izgladnjivali, tukli i iživljavali se na njihovim bespomoćnim tijelima, i danas žive i rade u Vlasenici ili u Srbiji.

Tugu i suze Šemse Hurić, ali i ostalih vlaseničkih majki, braće, sestara, sinova i kćerki ne mogu nadomjestiti tri pravosnažne presude. Za ratne zločine počinjene u ovom mjestu osuđeni su Goran Višković zvani Vjetar, Predrag Bastah zvani Car i Dragan Nikolić zvani Jenki.

Godine 2005. Haški tribunal osudio je Dragana Nikolića Jenkija, bivšeg upravnika Sušice, na 20 godina zatvora. Sud BiH osudio je Bastaha i Viškovića na ukupno 40 godina zatvora.