BiH

Od Mladića sam uzeo čokoladu, a on mi je ubio cijelu porodicu

03/06/2015

Sjedio je u predvorju Histrionskog doma u zagrebačkoj Ilici i ozbiljna izraza lica iščekivao trenutak kada će na kazališnim daskama vidjeti djelić vlastite sudbine.

“Teško mi je”, izustio je 28-godišnji Izudin Alić pa hrapavom rukom prikrio oči pune suza, piše Večernji list.

Predstava “Djeca s CNN-a” autora Amira Bukvića, koju je nedavno Izudin prvi put pogledao, vratila ga je dva desetljeća unatrag, u Srebrenicu.

Plavokosi dječak

Odrastao je s majkom Fatimom, ocem Šahzetom, sestrom Izudinom i braćom Isadom i Nurijom u obližnjem selu Prohići. Trčao je prašnim seoskim cestama, bio najsretniji kad bi se vozio u autobusu…

Dok mu je djed Šahin pravio prometala s drvenim volanima, Izudin je maštao da će biti vozač kamiona. Prvi je razred osmoljetke završio u Srebrenici, u drugi nije ni stigao krenuti…

Bio je juli 1995. godine, dvanaesti u mjesecu, kada je nastala snimka koja je obišla svijet. Ratko Mladić s grupom vojnika u Potočarima nedaleko od Srebrenice zalazi među ljude protjerane iz njihovih domova i po obrazu tapša plavokosog dječaka. Pita ga kako se zove i koliko mu je godina, a dječarac na brzinu slaže. Da bi ispao veći, kaže da ima dvanaest iako je imao osam.

mladic-cokolada

Taj plavokosi dječak bio je Izudin Alić.

“Najprije smo morali s ognjišta, u Srebrenicu, odakle smo prešli u Potočare. Đedo (djed, op.a) je naš'o sijena i odnio ga u hale, gdje smo prenoćili. Nisam ja onda mog'o znat’ da je Mladić krvnik. Rek'o nam je da budemo strpljivi, da oni koji žele mogu ostati i da će oni koji ‘oće otić’ bit’ prevezeni do Kladnja. Dijelili su i čokolade. I ja sam jednu dobio”, sjeća se.

Nekoliko sati kasnije ubijeni su njegovi otac, amidža, bratić, tetak…

“Ko god je iš'o kroz šumu, nije živ iziš'o.

Pamtim da mi je otac na zadnje rek'o da će doći živ i zdrav. Mi smo spavali po tuđim kućama, pod šatorima, seljakali s jedne na drugu adresu. I čekali ga. Sve dok nije pronađen u masovnoj grobnici. Uz njega su bili tabakera, kremen i upaljač. Prije deset godina pokopan je u Potočarima. Tetkinog muža još nisu našli”, i danas s mukom izgovara Izudin.

Najmlađi brat studira

Desetljeće je prošlo i otkako se porodica Alić vratila kući u Prohiće. Selo je danas gotovo pusto, mladost je iz njega iščezla. Izudinov san da će biti vozač kamiona nije se ostvario. Uspio je završiti samo sedam razreda osnovne škole.

I njegovu bratu Isadu rat je prekinuo maštanje o školovanju. Zato su se braća zarekla da će najmlađem Nuriji omogućiti da se obrazuje, jer samo tako će imati drukčiji, bolji život od njihovog.

“Nurija studira u Tuzli i bit će učitelj. Na prvoj je godini i dobro mu ide. Isad i ja se bavimo stočarstvom, imamo 30 ovaca i 25 janjadi. Jedan uvijek mora biti kod kuće, ima posla oko stoke. Sad nam se treba krava teliti i Isad nije mogao doći sa mnom u Zagreb. Borimo se da preživimo i da možemo Nuriju školovat’. Sestra se udala, ima djecu. Majka živi s nama, đedo je u svojoj kući u selu.

U selu su i dvije kuće u kojima žive Srbi. S jednima nisam u dobru, s drugima se pozdravljam. Ne mogu reći da među Srbima imam prijatelja, al’ imam poznanika”, govori Izudin Alić.

Komentari

2 Comments

  1. Benjamin

    04/06/2015 at 07:43

    Kako cijelu porodicu kada ti je živa majka, braca i sestra? neko nema ni to.. :(

  2. Republika Srpska

    04/06/2015 at 20:56

    i đedo

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.