Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Osuđeni za Srebrenicu: Žrtve ogorčene novim životom zločinaca

erdemovic-drazen

Za genocid i zločine počinjene u Srebrenici osuđena su ukupno 43 nekadašnja pripadnika vojske i policije Republike Srpske na više od 600 godina zatvora i tri doživotne robije. Mnogi su se nakon odsluženja kazne vratili životima – neki u Srebrenicu i BiH, a drugi u Srbiju – što smeta žrtvama zločina.

Na 22. godišnjicu od počinjenja genocida, 12 osuđenih je izdržalo kazne i većinom su penzionisani i žive na relaciji Bosna i Hercegovina – Srbija, dok je trojici promijenjen identitet, saznaje Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Tri osuđenika su od Haškog tribunala dobila zaštitne mjere i promijenjen im je identitet. Među njima je Dražen Erdemović, koji je priznao da je, kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u strijeljanju Srebreničana na Branjevu (općina Zvornik). Petogodišnju kaznu je izdržao prije 17 godina. Danas živi u jednoj od evropskih zemalja.
Erdemović je bio svjedok Odbrane na suđenju Ratku Mladiću, bivšem komandantu VRS-a koji u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu čeka prvostepenu presudu za genocid i zločine počinjene u BiH. Izricanje presude očekuje se u novembru.

Erdemović je priznao da je u julu 1995. godine učestvovao u strijeljanju između 1.000 i 1.200 Bošnjaka iz Srebrenice. Strijeljanje je, kako je kazao, trajalo šest sati.
Momir Nikolić je jedini priznao da je učestvovao u počinjenju genocida u Srebrenici, to jest u sprovođenju operacije sistematskog ubijanja oko 7.000 Bošnjaka i deportaciji žena i djece.

Prije tri godine je pušten iz zatvora u Finskoj, gdje je izdržavao 20-godišnju kaznu. Bivšem pomoćniku komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade VRS-a je nakon izdržavanja 13 godina kazne djelomično promijenjen identitet, na način da kad živi van BiH i Srbije, ima drugo ime i prezime.

Nikolić je penzionisan i često posjećuje rodnu kuću u Bratuncu, gdje živi njegova majka. Trenutno piše dvije knjige – jedna obuhvata operacije vođene na području Srebrenice, dok je druga o raspadu bivše Jugoslavije, ali s političkog aspekta. Osim Srbije i BiH, s porodicom živi i na adresi u Švedskoj.

On je samo jedan od mnogih počinilaca koje porodice žrtava i preživjeli viđaju svakodnevno na lokacijama gdje su ubijeni njihovi najmiliji.

Predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice” Hajra Ćatić kaže da na srebreničkim ulicama redovno sreće osobe koje su učestvovale u zločinima počinjenim u julu 1995. godine.

“Stalno srećem zločince po Srebrenici. Oko 400 onih koji su na bilo koji način učestvovali u genocidu radi u policijskim strukturama i državnim institucijama. Mi imamo spiskove s imenima tih ljudi. Neki su i profesori na fakultetima. Porodice nikada neće dočekati pravdu… Takvim stvarima žrtve ne mogu biti zadovoljne, niti im može biti svejedno”, smatra Ćatić.

Draganu Obrenoviću je također promijenjen identitet nakon što je dobio specijalne mjere od Haškog tribunala. On je, kao nekadašnji načelnik štaba i zamjenik komandanta 1. zvorničke pješadijske brigade Drinskog korpusa VRS-a, osuđen na 17 godina zatvora. Kaznu je odslužio u Norveškoj, nakon čega se s porodicom preselio i živi u inostranstvu.

Kaznu koju im je izrekao Haški tribunal odslužili su i Ljubomir Borovčanin, Vinko Pandurević, Vidoje Blagojević i Dragan Jokić.

Strah od novinara i nevladinih organizacija

Borovčanin je osuđen na 17 godina zatvora, a pušten je na slobodu u augustu prošle godine. Nekadašnji zamjenik komandanta Specijalne brigade Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS) kaznu je izdržao u Danskoj. Sa suprugom i sinovima živi u Bijeljini, gdje je penzionisan. Jedan sin mu je profesionalni košarkaš u inostranstvu, dok je drugi nedavno dobio posao na obezbjeđenju u “Termoelektrani Ugljevik”.

Pandurević, bivši oficir VRS-a, osuđen je na 13 godina zatvora za zločin počinjen u Srebrenici. Nakon prijevremenog puštanja na slobodu 2015. godine, živi u Beogradu sa suprugom i sinovima i član je Kluba generala i admirala Srbije te Udruženja “Zavet otadžbini”. Napisao je knjigu o iskustvima u Haagu, koja će uskoro biti objavljena, a već je objavio nekoliko knjiga o ratovima na području bivše Jugoslavije.

Pandurević je kazao da nakon puštanja na slobodu ne može da dobije posao kao univerzitetski profesor, ali da osim toga nema problema.

“Neki fakulteti neće da prihvate nekog s mojom prošlosti. Strahuju da će neki novinar ili nevladina organizacija reći da neko s ovim mojim teretom ne može da uči studente”, smatra Pandurević.

On i danas negira da se u Srebrenici desio genocid i smatra da je tokom rata postupao ispravno.

Novinarka iz Srebrenice Mediha Smajić smatra da je loša poruka da zločinci imaju funkcije.

“Uvažavaju ih vjerski predstavnici i Srpska pravoslavna crkva. Na taj način srpskom narodu nikada ne može biti skinuta etiketa zločinca. Njihovo boravljenje na mjestima gdje su počinili zločin nanosi i štetu žrtvama, povratnicima, a svakodnevno ih susreću”, kaže Smajić.

Boravak osuđenih za ratne zločine u Srebrenici, Zvorniku, Bratuncu i okolici, žrtvama genocida otvara rane iz 1995. godine, dodaje ona. “Ljudi moraju živjeti zajedno, ali se mora iskristalizirati kome je i gdje mjesto. To govorim zbog budućih generacija, koje treba da žive normalno”, zaključuje Smajić.

Blagojević, bivši komandant Bratunačke brigade VRS-a, osuđen je na 15 godina zatvora. Kaznu je odslužio u Norveškoj i živi kao podstanar u Banjoj Luci, gdje čeka rješenje stambenog pitanja. Vojni je penzioner. Bivši načelnik inžinjerije Zvorničke brigade VRS-a, Jokić je osuđen na devet godina. Kaznu je odležao u Austriji, a trenutno s porodicom živi u Zvorniku. Vojni je penzioner Vojske Republike Srbije i prima penziju po činu potpukovnika.

Četiri osobe osuđene za ratne zločine i genocid u Srebrenici preminule su. Zdravko Tolimir je, prije upućivanja na izdržavanje doživotne robije, preminuo u pritvorskoj jednici Haškog tribunala. Bivši načelnik bezbjednosti u Zvorničkoj brigadi Drago Nikolić umro je dok je boravio na privremenoj slobodi. Osuđen je bio na 35 godina zatvora. Ljubiša Beara je umro prije nego što je upućen na izdržavanje doživotne robije, na koju je osuđen zbog genocida u Srebrenici.

Milan Gvero, pomoćnik komandanta za moral, pravna i vjerska pitanja VRS-a, osuđen je na pet godina zatvora, ali je umro prije nego što je odslužio kaznu.

Zanatski poslovi

Pred Sudom BiH su za zločine u Srebrenici osuđeni i, nakon izdržanih kazni, pušteni na slobodu Vaso Todorović, Marko Boškić, Milivoje Ćirković, Zoran Kušić i Mladen Blagojević.
Ćirković, bivši pripadnik Centra za obuku “Jahorina” pri MUP-u RS-a, nakon sporazumnog priznanja krivice i kazne od pet godina zatvora, vratio se u rodnu Srbiju, gdje se na porodičnom imanju bavi zanatskim poslovima. Kušić, također pripadnik Centra za obuku “Jahorina”, odslužio je petogodišnju kaznu za zločin u Srebrenici, a Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) nije mogla pronaći podatke gdje se nalazi i šta radi.

Todorović, bivši pripadnik odreda Specijalne policije Šekovići koji je nakon sporazumnog priznanja krivice osuđen na šest godina zatvora, živi na području Bratunca. Boškić, bivši pripadnik 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba VRS-a, osuđen je na deset godina zatvora. Nakon odsluženja kazne, BIRN BiH nije mogao saznati gdje živi i čime se bavi.

Blagojević, bivši pripadnik Vojne policije Bratunačke brigade VRS-a, nakon odsluženja sedmogodišnje zatvorske kazne vratio se u Sjedinjene Američke Države (SAD), odakle je bio isporučen u BiH na procesuiranje nakon što je dao lažne podatke da nije bio pripadnik vojnih snaga tokom ratnog perioda.

Za genocid i zločine počinjene u Srebrenici, u Sudu BiH i u Haškom tribunalu osuđene su ukupno 43 osobe, na više od 600 godina zatvora i tri doživotne robije. Na više od 30 godina zatvora u Sudu BiH osuđeni su pojedinačno Franc Kos, Zoran Goronja i Stanko Kojić. Nalaze se na izdržavanju kazni.

Jedina osoba osuđena za genocid je Milorad Trbić, načelnik za bezbjednost Zvorničke brigade VRS-a. Osuđen je na 20 godina zatvora i izdržava kaznu. Da se u julu 1995. godine desio genocid, prvi put je utvrđeno u presudi Radislavu Krstiću, zamjeniku komandanta Drinskog korpusa VRS-a kojeg je Haški tribunal osudio na 35 godina zatvora. Krstić je 2004. bio upućen na izdržavanje kazne u Veliku Britaniju, ali je zbog premlaćivanja prebačen u zatvor u Poljsku.

Sociolog Ivan Šijaković ističe da se s idejom o reintegraciji počinilaca ratnih zločina u društvo počelo nakon Drugog svjetskog rata.

“Ta vrsta logike, morala i kulture počela se ubacivati u ljudske živote kada su zločinci iz onog rata počeli da žive normalno. To se forsira i od strane evropskih institucija kroz kategorije ljudskih prava… Došlo je do revizije i promjene sistema vrijednosti. Pravno gledano, nakon odležane kazne svi mogu živjeti gdje žele, ali se postavlja pitanje morala”, smatra Šijaković.

On dodaje da u individualnom smislu ostaje lični moralni profil – da li je nekom ko je činio zločine, normalno doći na mjesto zločina.

“S druge strane, žrtve se osjećaju neugodno, ali mi tu ne možemo ništa, jer to je ta postmoderna. Kod nas se danas rehabilituju teški fašisti. Došlo je do degradacije morala, i ništa nas ne treba čuditi”, zaključuje Šijaković.