Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Pozivom Šešelja da “očiste Bosnu od pagana” počeli zločini u Zvorniku (FOTO)

BiH

Ahmet Isić i Mahmut Pandur
Ahmet Isić i Mahmut Pandur

Ubistva, odvođenja, mučenja i progoni nesrpskog stanovništva u Zvorniku počela su u aprilu 1992. godine, nekoliko dana nakon što je Vojislav Šešelj u Malom Zvorniku, u Srbiji, održao miting sa kojeg je pozvao “braću četnike s one strane Drine da očiste Bosnu od pagana i pokažu im put koji vodi na istok, gdje im je i mjesto”, piše Anadolu Agency (AA).

Treća izmijenjena optužnica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, iz septembra 2007. godine, Šešelja tereti za ratne zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u dijelu Hrvatske, Vojvodine i Bosne i Hercegovine, u periodu od 1991. do 1993. godine.

“U Bosni i Hercegovini ta područja su obuhvatala Zvornik, ‘šire područje Sarajeva’, Mostar i Nevesinje”, piše u optužnici, dok će presuda u Hagu biti izrečena 31. marta u 10 sati, u Šešeljevom odsustvu.

“Oslobođenje” Zvornika

Zvornik je prije agresije bio mirna podrinjska čaršija u kojoj je većina stanovnika bila islamske vjeroispovijesti. Prvi znakovi nadolazećeg ratnog ludila i nezapamćenih tortura na ovim prostorima zabilježeni su upravo u Zvorniku, gdje su ljudi mučeni, silovani, klani, a neki su, poput Abdulaha Buljubašića zvanog Bubica, čije se ime navodi u optužnici, živi nabijani na kolac.

Ahmet Grahić

Ahmet Grahić

Dok su “šešeljevci” i “arkanovci” preko radija poručivali da su “oslobodili Zvornik”, stanovnici ovog gradića i više okolnih sela shvatili su da “života više nema”. Putne komunikacije bile su prekinute, a stanovništvo više sela mjesecima se krilo u šumi u blizini lokaliteta Perunika, gdje im je osim strahovanja za život, glad predstavljala veliki problem.

“Tu nas je bilo preko 2.000 muškaraca, žena, djece i staraca. Krili smo se, očekujući da bismo svaki dan mogli naći put do Tuzle i da će neko doći po nas i spasiti nas. Glavnim putem se nije moglo. U tom iščekivanju, noću smo se vraćali u svoja sela u potrazi za hranom i stokom. Jedan dan, dok sam brao gljive, zarobljen sam zajedno sa Ahmetom i Berizom Isićem, te Mensudinom Karićem. Vezali su me nekom tankom žicom, koja mi se urezala u ruke i tukli su nas, a u tim je radnjama prednjačio Dušan Vučković, kojeg su zvali Repić. Prvo su nas odvezli u motel Vidikovac u naselju Divič, gdje su nas mučili u jednoj maloj sobi”, priča za AA Mahmut Pandur, zvani Avdo, iz sela Glumina.

Nakon dva dana mučenja, njih su četvorica odvezena do barikade u Karakaju, na ulazu u Zvornik, gdje su u Tehničkom školskom centru vršena masovna strijeljanja.

“Na barikadi su nas šutali kao fudbalsku loptu. Obarali su nas, pa su nas tjerali da ustajemo. Od dva udarca vojničkom cipelom, desna strana lica mi je otekla. I zube su mi izbili”, prisjeća se Pandur, dodajući da su njihove živote poštedjeli jer su “im trebali za razmjenu”.

Na fotografiji koja je obišla svijet

Ahmet Isić, poput većine preživjelih Zvorničana iz straha ne želi razgovarati o zarobljavanju i mučenjima. Odbija javno ispričati šta je doživljavao u maju i junu 1992. godine. Samo nam je potvrdio da je on osoba oblivena krvlju koja se vidi na čuvenoj fotografiji koja obišla svijet. Osim njega, na fotografiji se krvavi i pretučeni vide i Mensudin (lijevo od Ahmeta koji je u sredini, op.a) i Beriz (desno), dok je Repić, okrenut leđima tako da je svojim tijelom zaklonio Pandura. Snimak je nastao na barikadi u Karakaju, a napravio ga je jedan Amerikanac.

Ova četvorica zvorničkih zarobljenika preživjela su logoraške torture, a Beriz je umro u poslijeratnim godinama. Osam dana prije početka suđenja za zločine u Zvorniku, u beogradskom zatvoru umro je i Repić.

Poznata zvornička mučilišta i mjesta masovnih egzekucija koja su obuhvaćena optužnicom Šešelju, bila su Fabrika obuće Standard, Ciglana, Ekonomija, Dom kulture u Drinjači, Dom kulture u Čelopeku, Tehnička škola u Karakaju i Gerina klaonica.

Ahmet Isić

Ahmet Isić

Sa područja opštine Zvornik ubijeno je 1.573 civila nesrpske nacionalnosti, podsjeća Ahmet Grahić, predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica opštine Zvornik. Njemu su zločinci ubili 12 najbližih članova porodice, među kojima su otac, braća, amidže, amidžići… Njegovih je prezimenjaka ubijeno ukupno 44.

Prilikom posjete Memorijalnom centru Memići kod Kalesije, gdje je do sada ukopano 747 ubijenih Zvorničana, od kojih je najmlađa žrtva petogodišnji Tarik Čaklovica, Grahić nije skrivao suze.

“Uvijek me potresu svi ovi događaji. Ovih mojih 12 rana nikad ne zarastaju i svaki događaj je ponovo rez po toj rani. To je vrlo teško. Ovdje sam non-stop, jer ovo života što mi je ostalo, maksimalno sam se dao da uredimo ovaj prostor kako bi se pamtio zločin nad Zvorničanima”, priča u Grahić i dodaje da je najveći broj tijela pronađen u masovnim grobnicama Ramin grob (1997. godine), Kazan-bašča (2000), Berbići (2001) i Crni vrh (2003).

Svjedoci ne smiju otkriti masovne grobnice

Prepričavajući svjedočenje jednog preživjelog svjedoka, koji je sa grupom od 200 ljudi odvezen u Tehnički školski centar u Karakaju, Grahić je rekao da su u školi ljudi umirali u strašnim mukama.

“Bili su nagurani u jednom malom zagušljivom prostoru, gdje nisu imali kisika za život. Čak su im uključivali i grijanje, tako da su svi stariji i bolesni ljudi tu pomrli. Niko nije smio izaći van tog prostora, jer su ih dočekivali špaliri ekstremističkih vojnika sa bejzbol palicama. Uglavnom, ko god je izašao, nije se vraćao, jer bi ga premlaćivali do smrti”, navodi Grahić, tvrdeći da je svjedok prevezen u Pilicu, a potom ja grupom od preko 100 ljudi ponovo vraćen u Karakaj, u prijeratnu Gerinu klaonicu, gdje je uspio preživjeti strijeljanje.

Grahić navodi da u Zvorniku ima mnogo “heroja koji su za ratne zasluge, ubistva i klanja Bošnjaka dobivali stanove”. Sistem zasnovan na strahu, prijetnjama i ucjenama, priča sagovornik AA, spriječava savjesne Srbe da reagiraju i prijave mjesta na kojima se nalaze masovne grobnice.

“Možda bi nam pojedinci i rekli gdje su sakrivene masovne grobnice sa posmrtnim ostacima naših ljudi, ali ne smiju zbog ovih koji su to učinili. Imao sam priliku razgovarati sa jednim mojim školskim drugom, koji mi je rekao da bi me odveo i da bi mi pokazao mjesto masovne grobnice, ali da to ne smije, jer ako se sazna da je on to prijavio, kompletna porodica će mu biti uništena. To je sistem, to je njihov način, a Zvornikom vlada dosta onih koji su počinili neviđene zločine”, zaključuje Grahić priču o stradanju zvorničkih Bošnjaka, od kojih je dio žrtava ubijen odmah na početku rata, a dio prvobitno preživjelih potražio je spas u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda u Srebrenici, gdje su kasnije, sa srebreničkim stanovništvom, stradali tokom genocida u julu 1995. godine