BiH

Sjećanje na Čedomira Domuza

U Adnanovoj poruci u džepu stajalo je – ukopajte me pored Čede (FOTO)

30/07/2020

Na današnji dan prije 28 godina poginuo je komandir Čedomir Domuz - Bato, vuk s Igmana, nosilac najvećeg ratnog priznanja "Zlatnog ljiljana", "Policijske medalje za hrabrost" i "Ordena zlatnog grba s mačevima"

Na današnji dan prije 28 godina poginuo je komandir Čedomir Domuz – Bato, vuk s Igmana, nosilac najvećeg ratnog priznanja “Zlatnog ljiljana”, “Policijske medalje za hrabrost” i “Ordena zlatnog grba s mačevima”, javlja Anadolu Agency (AA).
Iako su prve linije bile na maloj udaljenosti, saborci su Čedu ukopali, prema njegovoj želji, na Brezovači, na Igmanu.

“Tu stotinjak metara ispod lokacije gdje je ukopan, na Brezovači, bile su i agresorske snage, odnosno njihovi rovovi. Komemoracija i sve ostalo je sprovedeno na Igmanu, a onda je najuži dio njegovih saboraca sišao i ukopalo ga ovdje. Odmah nakon toga vratili su se nazad”, prisjeća se Teo Domuz, Čedin sin.

Zlikovci su pokušali i mrtvog da ga ne ostave na miru. Iščupali su drvenu oznaku na kojem je stajalo Čedino ime i odnijeli je u Hadžiće. Porodica je našla po reintegraciji Hadžića. Na njoj je bilo ispisano “Alijin bojovnik”. Pokušali, ali hrabrost i sjećanje na Čedu nisu mogli uništiti.

Čedo nije sam na Brezovači. Tik uz njega leži i šehid Adnan Došlić – Blondika, njegov saborac. Zajedno su se borili za odbranu Bosne i Hercegovine. Zajedno su i ukopani jedan pored drugog na Brezovači, na Igmanu.
Kolika je Čedo bio veličina svjedoči i jedan neobičan događaj.

U džepu njegovog saborca Adnana Došlića – Blondike, kada je poginuo nađena je oporuka “Ukopajte me kod Čede”. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon Čedine smrti, 4. decembra 1992. godine.

“Pored moga oca je Adnan Došlić, šehid. Od prvog dana bio je tu s njim, na Brezovači. Bio je malo šutljiv, umjetnička duša, nije puno pričao, volio je pisati. Kada je 4. decembra 1992. godine, poginuo trebao je biti ukopan u Pazariću, u Šehidskom mezarju. Dok su mu saborci uzimali te njegove lične stvari našli su jedan bločić u kojem je pisalo: ‘Kada poginem, sahranite me kraj komandira Čede’, što su i uradili. Donijeli su ga na Brezovaču i sahranili tu. Njih dvojica su tu nekako simbol BiH. Oni su tu pored 98 partizana koji su u Drugom svjetskom ratu oslobađajući Igman, Sarajevo i BiH, dali svoje živote na ovoj plemenitoj planini”, kaže Teo Domuz.

Interesantno za njega i njegovu jedinicu, kaže Teo, jeste to što je u njoj bila jedna mala Bosna, odnosno sastavljena od pravoslavaca, katolika, Roma, svih nacija.

A, mnogo fascinantnih stvari vezano je za Čedu, vuka sa Igmana, kako kaže i vokalna interpretatorka Ljubica Berak, kako ga se zapravo sjeća.

Sjeća se Ljubica, da je teško bilo u Tarčinu. Napravili su im, kaže, improvizovanu binu, odnosno neki kamion postavili kao pozornicu. Pred sobom je tada, priča Ljubica Berak, ugledala poljanu punu naroda.
Kada je izašla na scenu doživjela je, veli nešto posebno, kada je zapjevala pjesmu ”Odoh i ja majko Bosnu braniti, ako poginem nemoj me žaliti”.

“Onda je meni u zagrljaj priletila Desanka, majka Čede Domuza, vuka sa Igmana koji je poginuo braneći BiH među prvima. Inače, Čedin sin Teo je podizao našu zastavu BiH na Igmanu kada smo ga oslobodili. Zagrlila me i zapjevala sa mnom tu pjesmu. Ona je rekla, poručila okupljenim majkama: Ne žalite sinove da idu u borbu da brane BiH. Ja sam svog jedinog sina, dobro su mi se njene riječi urezale u sjećanje, Čedu dala za odbranu. Poginuo je, ne žalim. To je majka Desa Domuz rekla. A, njen brat je došao sa druge, neprijateljske strane i zapalio njenu kuću jer je Čedo otišao u odbranu pri Armiji BiH. Tada mi je rekla Hanka Paldum: Bubo draga ja nisam znala gdje se nalazim, kada si ti to pjevala. To su teški trenuci, a i jaki. Čovjeka snaže”, kaže Ljubica.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.