Uhapsite radnike, zakasnićemo na trajekt

Krenulo se na more. Vrućina, asfalt gori. Džaba je, mora se klima uključiti. Navucite djeco dukseve na glave. Pojedoše komarci, nabrekli od isisane krvi. Ženo daj autan, poklaše nas. Šta je sad ovo, zašto stojimo? Kažu na internetu da su neki radnici blokirali cestu! O, majku im, gdje je sada policija da rastjera tu bagru, pocrkat ćemo na ovoj vrućini. Zakasnit ćemo na trajekt. Kažu, zatvorit će im fabriku i da su im plate bile preko dvije milje maraka. Koliko?! Policija to treba sve pohapsit, čuj dvije milje…

NE DIRAM TVOJE, NE DIRAJ MOJE

Narod se ovdje baš nasekirao kolike su godinama bile plate uposlenih u Aluminiju. Nacija na apaurinima. Licemjerno! Samo radnik koji prima minimalac i topli obrok za Bajram ili Božić, je pravi radnik. Sve preko toga je lopov i državni neprijatelj broj jedan. Ne može mozak na tom užarenom asfaltu magistralnog puta M-17 da shvati kako svaki, malo više rangirani uhljeb u budžetskim institucijama ima veću platu od radnika Aluminija. Bez obzira na kojem nivou vlasti je uhljebljen, od općine do Predsjedništva, piše Eldin Karić za Žurnal.

Ali, njima taj zadeverani narod neće svaki dan da pije krv, da zbog toga izađe na ulice, da ide pred centrale stranaka? Neće, jer su i oni na budžetskim pipama ili sanjaju da se nakače. Neki će sada reći kako je Aluminij stvarao gubitke zbog takvih plata. Istina je da je Aluminij jedna velika kriminalna priča ali nije tačno da su za to krive plate uposlenih. Kriminal oko Aluminija dio je decenijskog dogovora SDA-HDZ, sa povremenim ulijetanjima drugih stranaka. Taj sporazum se zove “Ne diram tvoje, ne diraj moje”.

Misli li neko da će sada, nakon gašenja Aluminija, tamo ući Gordana Tadić da ispita decenijski kriminal koji prelazi i preko granica Bosne i Hercegovine, čak do Moskve, preko Zagreba. Neće, jer bi to značio da mora ući u zeničku Željezaru, u Biru, u Fabriku duhana, u Birač, u Rafineriju nafte, u Krivaju, u kladionice, u boračke organizacije…. Svaki pokušaj ispitivanja kriminala u bilo kojoj ojađenoj fabrici ili firmi širom BiH, izazvao bi hiljade sličnih istraga. Takvu lavinu ovdašnje političke stranke sebi ne žele priuštiti.

Zbog toga je njima dobar Milan Tegeltija na čelu VSTV-a, da drži pod kontrolom razne tadićke, burzićke, lepire… Sve dok je pravosuđe potkovano niko neće provjeravati decenijski kriminal, a narod će i dalje za sve opet optužiti radnike jer su primali platu, jer su radili, jer su Hrvati, Srbi, Bošnjaci…

NIKO NIJE KRIV

I kao takvi su krivi. Nije kriv Milorad Dodik koji svom sinu pokloni milione da se ovaj ne bi drogirao, nije kriv Dragan Čović što njegov punac sa petsto maraka mirovine mora da provodi svoje penzionerske dane u vili vrijednoj milione maraka, nisu krivi Izetbegovići jer su na sigurno sklonili vreće para namjenjene narodu u Bosni i Hercegovini…

Kriv je svaki onaj radnik koji dobija više od šesto maraka plate. Kao što su za propast Aluminija krivi radnici jer su ima plate bile “preko dvije milje”. Pa, kada bi se plate dijelile prema rezultatima rada onda bi svi ovi zaposleni u javnim ustanovama i upravama, davno crkli od gladi! Poslanici u državnom parlamentu već mjesecima ne dolaze na sjednice i pri tom primaju po 4-5 hiljada maraka plata, ali oni nisu krivi što je država propala kao kauč. Optužujući radnike koji se, za razliku od njih, na ulici bore za svoja prava, narod je opet kupio priču mrtve birokratije, kriminaliziranog pravosuđa i vladajućih stranaka koji su pod okriljem noći ubili i sahranili ovu državu.

Neka joj je vječna slava!