Prijedlog Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV), čiji su formalni predlagači članovi Kolegija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Kemal Ademović, Dragan Čović i Nikola Špirić, verzija je koju je prvobitno izradilo Ministarstvo pravde BiH, ali je Vijeće ministara nije usvojilo kao svoj prijedlog i koja ne ispunjava zahtjeve Venecijanske komisije, piše Detektor.
Ovim prijedlogom zakona se, između ostalog, mijenja sastav VSTV-a i povećava na 20 članova. Osam članova biralo bi se iz reda sudija, osam iz reda tužilaca, po jednog bi birale advokatske komore FBiH i RS, jedan bi bio prijedlog ministra pravde i imenovalo bi ga Vijeće ministara BiH, a jednog bi imenovao Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH.
Džemal Smajić, delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, kaže za Detektor da se radi o identičnom tekstu koji je izradilo Ministarstvo pravde te da su njegove zamjerke na ovaj prijedlog iste kao i ranije.
Politička zamisao
„Ovaj prijedlog je zamisao isključivo samo jednog političkog subjekta, to jeste HDZ-a. Ovim prijedlogom zakona, a to su spominjali i drugi već ranije, uvodi se ‘Dom naroda u VSTV-u’, jer pet članova može blokirati svaku odluku, što je nezamislivo u demokratskim pravosudnim sistemima“, smatra Smajić.
U odnosu na sastav Vijeća, u ranijoj analizi Detektora izvršna direktorica Transparency Internationala Ivana Korajlić podsjetila je da je Venecijanska komisija insistirala da broj članova bude neparan zbog donošenja odluka.
U istoj analizi navedeno je da, prema novom tekstu, izabranim članovima Vijeća mandat počinje teći prvog narednog radnog dana nakon isteka mandata prethodnog sastava. Svi članovi Vijeća moraju dostaviti svoje izvještaje o imovini, ali provjera ne mora biti završena da bi oni stupili na dužnost.
Provjera imovine
„Ukoliko dodatna provjera izvještaja o imovini i interesima izabranog člana Vijeća ne bude okončana do isteka mandata prethodnog sastava Vijeća, novoizabrani član Vijeća preuzima dužnost“, stoji u Prijedlogu zakona o VSTV-u.
Šemsudin Mehmedović, poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, podsjeća da je Venecijanska komisija tražila da zakon o VSTV-u bude što više depolitizovan i da pravosuđe dobije jače garancije nezavisnosti od politike. To znači, navodi Mehmedović, da je naglasak bio na tome da izbor članova VSTV-a bude zasnovan prije svega na stručnosti i jasnim kriterijima, a ne na političkom dogovoru.
„U prijedlogu Čovića i Ademovića, međutim, ostavljen je veći prostor za politički kompromis oko sastava i izbora članova VSTV-a. Zbog toga su kritičari smatrali da je taj prijedlog prihvatljiviji za parlamentarnu većinu, ali slabiji u pogledu stvarne nezavisnosti pravosuđa“, navodi Mehmedović.
Disciplinski sistem
Druga važna razlika, kako kaže, odnosi se na disciplinski sistem. Podsjeća da je Venecijanska komisija tražila da disciplinska pravila budu čvrsta, jasna i efikasna, ali da sama tijela koja ih provode budu dovoljno udaljena od političkog uticaja.
„Kod prijedloga Čovića i Ademovića ostao je utisak da ta zaštita nije dovoljno jaka i da i dalje postoji mogućnost političkog uticaja kroz same mehanizme izbora i odlučivanja“, smatra Mehmedović.
Kao treću bitnu razliku navodi sukob interesa. Venecijanska komisija je, navodi Mehmedović, insistirala na strožijim pravilima i većoj transparentnosti, da ne bi bilo sumnje u privatne ili političke veze članova VSTV-a. Iako su određena pravila o sukobu interesa uključena u kompromisni prijedlog, Mehmedović smatra da ona nisu dovoljno uvjerila one koji su zagovarali dublju reformu.
Etnički pristup
Četvrta razlika odnosi se na etnički pristup. Mehmedović podsjeća da je Venecijanska komisija upozorila da se pravosuđe ne smije graditi na jačanju etničkih kvota i političke raspodjele uticaja.
„Kritičari prijedloga Čovića i Ademovića smatrali su da taj prijedlog ne otklanja dovoljno taj rizik, nego da ostavlja prostor za etničko i političko balansiranje umjesto za čistu stručnost“, ističe Mehmedović.
Prema Prijedlogu zakona, sastav VSTV-a u pravilu odražava sastav naroda u BiH u skladu s Ustavom BiH, pri čemu u Vijeću mora biti najmanje po četiri člana iz svakog konstitutivnog naroda i dva člana iz reda ostalih te najmanje osam članova jednog spola.
Cilj zakona
Mehmedović kao petu razliku ističe sam cilj zakona. Prema njegovim riječima, Venecijanska komisija je na zakon gledala kao na instrument koji mora ispuniti evropske standarde i stvarno ojačati nezavisnost pravosuđa.
„Prijedlog Čovića i Ademovića bio je prije svega politički održiv kompromis, što znači da je mogao biti lakše dogovoren, ali je, prema ocjeni kritičara, slabije ispunjavao ono što EU i Venecijanska komisija traže“, smatra Mehmedović.
Zaključuje da je podrška VSTV-a ovom zakonu praktične prirode jer, kako tvrdi, postojeći članovi Vijeća žele da izmjenama zakona sebi osiguraju još dva mandata. Time bi, tvrdi, zadržali status quo i produžili agoniju koja vlada ne samo u VSTV-u već i u pravosuđu, a time se odražava i pravna nesigurnost u bh. društvu.
Bez reformskog karaktera
Džemal Smajić također zaključuje da ovaj prijedlog zakona nije reformski, što bi, kako navodi, trebalo biti njegovo osnovno obilježje, niti je usklađen s evropskim standardima.
„Zašto radimo nešto što se od nas ne traži? Od nas se traži da izvršimo reforme svog pravosudnog sistema i da ga uskladimo s evropskim pravnim stečevinama“, ističe Smajić.
O novom zakonu o VSTV-u već duže vrijeme vode se rasprave, a kroz zakonodavni proces pojavilo se nekoliko verzija i prijedloga rješenja, uz različita mišljenja o tome na koji način treba urediti ovu instituciju. Šef Delegacije Evropske unije u BiH Luigi Soreca u svojoj kolumni, objavljenoj početkom godine, naglasio je da evropski standardi definišu šta treba postići, ali ne propisuju jedinstven model kako to Bosna i Hercegovina mora učiniti te da država zadržava slobodu da sama odluči na koji će način najbolje organizovati svoj pravosudni sistem.
Institucionalna odgovornost
„Ponovljeni zahtjevi za dobijanje mišljenja Venecijanske komisije, više verzija nacrta zakona i dugotrajna kašnjenja u zakonodavnom postupku ukazuju na dublji izazov: potrebu za koherentnim donošenjem odluka, institucionalnom koordinacijom i preuzimanjem odgovornosti“, naveo je Soreca u kolumni.
Naglasio je da zemlja koja teži članstvu u Evropskoj uniji mora biti sposobna ne samo da napiše zakone već i da se o njima usaglasi, da ih transparentno usvoji i dosljedno provede.
