Ubistvo Save Čolića, koje je 5. maja ove godine počinjeno u Banjoj Luci usred dana, i dalje potresa javnost, a najdublje i najteže pogađa porodicu mladića koji je ubijen s čak 22 hica iz automatske puške.
Njegov otac, Nebojša Čolić, slomljen tugom i ogorčen presudom, kaže za Srpskainfo da je izgubio svako povjerenje u pravni sistem i institucije Republike Srpske.
„Savo je bio moj jedini sin. Šestog maja nam je trebala biti slava. Ugasila se slavska svijeća“, priča Nebojša, jedva pronalazeći riječi.
Umjesto slave – svijeće i grob
Umjesto porodične slave, kaže, svakodnevno pali svijeće za mrtvog sina, kadi kuću i odlazi na groblje. Tamo često dolazi i Savina djevojka, koja se, prema njegovim riječima, još uvijek ne može oporaviti od šoka i gubitka.
„Svaki dan je isti. Nema jutra bez tuge, nema večeri bez pitanja“, govori on.
Za ubistvo Save Čolića Jovica Đermanović je, nakon priznanja krivice, osuđen na jedinstvenu kaznu od sedam i po godina zatvora – sedam godina za ubistvo i osam mjeseci za nelegalno posjedovanje automatske puške kojom je zločin počinjen. Presuda je izrečena na osnovu sporazuma o priznanju krivice, što je dodatno razljutilo oca ubijenog mladića.
„Kao otac nisam imao pravo ni na riječ“
„Ovo je nakaradan sistem. Ja, kao otac žrtve, nisam imao pravo da kažem nijednu jedinu riječ. U sudnici nisam mogao ni iznijeti svoj stav, ni demantovati ono što se pričalo. Njih to ne interesuje“, ogorčeno kaže Čolić.
Ubistvo se dogodilo na parkingu, u 12.15 sati, pred očima brojnih građana. Upravo taj detalj Nebojša ne može prihvatiti kao „olakšavajuću okolnost“.
„U po bijela dana, među ljudima, ispališ 22 metka. Za oružje se nekad dobije dvije godine, a ovdje osam mjeseci. Pa da pucaš na svadbi, kaznili bi te više. Ja samo pitam – je li to normalno?“, pita on.
„Dvadeset i dva metka – sedam godina“
Posebno ga boli, kako kaže, matematika presude.
„Dvadeset i dva metka. Da je za svaki dobio po pola godine, to je 11 godina. A on je dobio sedam za to što je rafalima ubio mog sina“, govori Nebojša.
Priznaje da se svakodnevno bori s mislima koje ga razdiru, ali ističe da ga od najgorih scenarija zadržavaju tri kćerke i unuče.
„Ja više ne postojim. Volio bih da sam legao kraj njega. Ispadam kukavica pred vlastitim sinom, nisam ga uspio sačuvati. Čekao sam da dobijem unuče od njih dvoje, da imam ko da nastavi prezime, da slavu slavi. Sad toga nema“, kaže kroz suze.
Pravdu više ne traži u Republici Srpskoj
Najavljuje da pravdu više neće tražiti u institucijama Republike Srpske.
„Ne želim više ništa ovdje. Idem u SIPA-u i Sud BiH, nosim svu dokumentaciju. Nemam više šta da vjerujem ovom sistemu. Kad vidiš da se tužilac dogovorio na minimum, šta da očekuješ?“, pita Čolić.
Svaki njegov dan, kaže, izgleda isto: svijeća, tamjan i grob. I pitanje koje, kako ističe, niko ne želi da čuje – kakvu poruku ovakva presuda šalje roditeljima, građanima i onima koji su spremni povući obarač usred dana?
