Sarajka za pet mjeseci u nesrećama izgubila dva sina

“To je bilo 26. septembra 2007. godine. Negdje malo prije ponoći, u Barama, momak koji je vozio automobil u kojem se nalazio moj sin, prestizao je druge, a ispred njega je izletio automobil, koji je htio takođe prestizati, i njega je izgurao na trotoar, na stubiće, i on je izgubio kontrolu, auto se prevrnulo, moj sin Ado allahrahmetile je ispao iz njega i preselio na licu mjesta. Imao je 21 godinu. Zaista ne bih željela biti u koži tog momka koji je vozio. Teško je meni, ali je, znam, teško i njemu. U nekoliko navrata smo razgovarali, dolazio mi je poslije kući, skrhan, zaista su bili dobri drugovi. A moj Ado je sjedio na najbezbjednijem mjestu u automobilu i, eto, desilo se. Kriv je, naravno, vozač, koji nije brzinu prilagodio trenutnim uslovima. Osuđen je na godinu zatvora. Ne znam da li je odležao, znam da je dobio poziv za zatvor i znam da se kaje”, govori za Oslobođenje Sarajka Milada Čolaković.

Bio je dijete za primjer

Tačno pet mjeseci kasnije, na isti datum, 26. februara 2008, Milada gubi još jednog sina – Asmera.

“Bio je s društvom i trebalo je neki motorčić prebaciti do Parkuše, njega su zamolili da to učini. Moj Asmer je tada imao 19 godina i 45 dana i, vjerujte, za tih svojih godina me nikada nije naljutio. Majci je svako dijete isto, ista je njena ljubav, ali, nekako, djeca su različita. On je zaista bio dijete uzor, dijete koje bi poželjela svaka majka, dijete koje je u Beču krenulo u osnovnu školu i čija direktorica mi je rekla da je on spreman da dvije školske godine završi za jednu, dijete koje je visilo na svim portalima u školi u Beču, jer je bio natprosječno inteligentan, dijete koje se vratilo u trećem osnovne u Sarajevo, bilo odlikaš, završilo i Drugu gimnaziju kao odlikaš, koje je upisalo Pravni fakultet i dalo predrok rimskog prava, itd. Kada se desi ovakva tragedija, onda neki misle da su sva djeca koja se nađu u tim situacijama na rubu kriminala, najblaže rečeno. Nije tačno. Ono što se meni desilo, svima nama se može desiti i neka niko ne kaže meni ne može, ja sam nedodirljiv. Može, može”, govori Milada naglašavajući da je Austrijanac Stefan Goldgreber te kobne noći vozio krajnjom lijevom trakom i kad je shvatio da ide prema Alipašinoj, negdje prije raskrsnice na Skenderiji htio se prestrojiti u srednju traku.

“U tom trenutku, između kola se našao moj sin Asmer na motoru, vozeći maksimalno 40 na sat, to su mi pričali njegovi drugovi koji su išli iza njega, a kojeg je Austrijanac, prestrojavajući se, gurnuo. Asmer je udario glavom od džip, koji se kretao srednjom trakom. Vjerovatno je izgubio svijest, tijelo je palo na asfalt. Istu smrt je imao kao i Ado. Dakle, obojica zdravi, čitavi, a, eto, završili su s fatalnom povredom mozga na potioku glave. Hamza Žujo mi je rekao da su ostali živi, bili bi samo biljke”, kaže Milada, koja inače ima još jednog sina Edu. Oženjen je, otac dvoje djece: sina Ade, koji se rodio 12 dana iza smrti svoga amidže, i koji je trebao dobiti ime Rijad: “Ali, eto, nekako je sam sebi ime dao… Imam i unuku Amru… Oni su moja satisfakcija u životu…”.

Tužilaštvo Općinskog suda podiglo je optužnicu protiv Austrijanca, održano je suđenje, sudinica je bila Merima Kurtović Bilić.

“U početku je sve teklo OK, dok nisu počeli očigledni pritisci i na Tužilaštvo i na Sud. Austrijska ambasada je štitila svoga državljanina. Tužilac je bio Edin Muratbegović i ja sam odjednom osjetila po njegovom ponašanju da se nešto dešava. Odjednom je počeo izbjegavati razgovore sa mnom, a kada bih ga upitala kuda ovo vodi, šta je ovo, on mi je na kraju priznao da su vršeni ti pritisci. Kako sam to znala? Tok suđenja se naglo i totalno promijenio i od situacije koja je vodila ka okrivljavanju, došlo je do toga da krene ka oslobađanju. I sudinica je pročitala oslobađajuću presudu, s obrazloženjem da nema adekvatnih dokaza. U svim zemljama svijeta adekvatan dokaz je očevidac, a ovdje su to bila četvorica drugova moga sina, koji su demonstrirali sve kako se desilo, ali to se nije prihvatilo”, govori ogorčena Milada, koja je insistirala kod tužioca i on se žalio.

“Možda on sam i ne bi? Čak sam htjela uzeti advokata, ali je tužilac rekao da nema potrebe. Kantonalni sud je usvojio žalbu, ali sudinica Dženana Latić nije dozvolila ponovno izvođenje svjedoka i potvrdila je oslobađajuću presudu. Moram ovo primijetiti, jedan član sudskog vijeća je prespavao svako ročište i zamislite mene, majku koja želi da se zadovolji pravda, a on spava”, tvrdi Čolaković, napominjući da u ovakvim slučajevima roditeljsku bol ne može ništa umanjiti.

Mogu sve razumjeti

“Stefan Goldgruber je kao student na razmjeni došao u Sarajevo. Pitala sam, ne bez razloga, da li je u momentu hapšenja kod njega izvršena kontrola uživanju droga, ali to nije urađeno. U nekoliko navrata mi je njegova mama poslala pisma, tražeći oprost. Nisam odgovarala… Hm, sad, kako da vam kažem. Stavim se ja i u ulogu te majke, stavim se i u ulogu majke Sanjina (Sefić; op. aut.). Svaka majka svome djetetu želi najbolje, samo je pitanje kako smo odgojili djecu. Ja sam bila jako stroga majka, muž, privatnik, mnogo je radio, a ja sam uvijek razgovarala s njima, znala sam s kim se druže, gdje idu, šta rade. Dakle, mogu ja razumjeti sve, jer svakome od nas kada sjedne za volan, može se isto desiti. Ali, ne može nam se svima desiti da kršimo zakon, pa tamo gdje je ograničenje brzine 40, 60, da mi vozimo 100, 120 ili da pobjegnemo. Sjećam se onog slučaja pred Predsjedništvom, kada je momak pregazio djevojku, pa je dizao auto sa nje, to su normalne ljudske geste. Cuku vidite da ga je nešto udarilo, pa mu priđete”, kazuje Milada, koja danas živi s duplom tugom:

“Zato što nemam sinove, a pravda nije zadovoljena. U momentu oslobađajuće presude, upitala sam sudinicu Merimu Kurtović Bilić: Je li vi, gospođo, mislite da je moj sin sam sebe ubio, a ona mi je odgovorila, ‘pa, moglo bi se i tako reći’. Žalosno. Naši pravosudni organi se ne moraju voditi emocijom, ali moraju pravdom i, što je najužasnije, zamislite da je neko naše dijete na ovaj način usmrtilo momka od 19 godina na cesti Beča, Salzburga. A oni su apriori stavili austrijskog državljanina ispred moga mrtvog sina, stali su iza nekog ko je kriv. Jer, da nije kriv, ja bih rekla, sudbina takva. Ali, kriv je. Drugovi moga sina su bili ogorčeni. Ostali su bez prijatelja i osvjedočili su se, kao mladi ljudi, da se ne mogu pouzdati u naše pravosuđe, pa je negdje duboko u njihovom umu zabilježeno da ne mogu vjerovati tom pravosuđu. Oni su sve gledali i na kraju sudinica oslobodi čovjeka koga su vidjeli kao krivog, zamislite koliko je to uticalo na njih”, govori Milada Čolaković, dodajući da se Stefan Goldgruber nije pojavio na izricanju presude i nije joj se lično nikada izvinio, te napominjući:

“Svi rješivi problemi nisu vrijedni naših živaca, a da nemam vjeru u vječni život mojih sinova, ne znam kako bih prošla kroz ovu kušnju. Čovjek se mora za nešto uhvatiti, za neku nit makar, nešto mora biti izvor njegove snage. Pitali su me neki zašto mi ne presudimo, muž, sin, ja kada već neće sud, ali mi tako ne razmišljamo. Bog će presuditi svima nama. Juče slušam jednu vremešnu intelektualku kako proklinje Sanjina Sefića. Kažem joj: ‘Molim vas, nemojte to raditi, nemojte zbog sebe… Ničije djelo neće ostati nekažnjeno.’ Vidim, nije me razumjela…”