Michelle Jarvis: Strateški procesuirati seksualne zločine

Tužioci u regionu bi trebali razviti sveobuhvatnu politiku za procesuiranje seksualnih zločina u ratu i staviti žrtve na prvo mjesto, kaže Michelle Jarvis, zamjenica glavnog haškog tužioca.

Jarvis, koja je s glavnim tužiocem Sergeom Brammertzom priredila knjigu o iskustvima Tribunala u procesuiranju zločina seksualnog nasilja, u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) govori kako je ovaj udžbenik prvenstveno namijenjen pravnicima koji rade na istragama, prenosi detektor.ba.

“Smatrali smo da istražitelji i tužioci imaju malo resursa u vezi sa seksualnim nasiljem, i to smo htjeli ispraviti. Usredotočili smo se na pogrešne predodžbe o seksualnom nasilju, što znači da ti zločini ne dobivaju uvijek prioritet. Podržavamo krivično gonjenje u kojem će žrtva imati centralnu ulogu i istražujemo kako pravilno staviti u kontekst ove zločine da budemo sigurni da tačno opisujemo zlo koje je učinjeno žrtvama i pozovemo na odgovornost niz počinilaca, uključujući i visokorangirane vojne i političke zvaničnike”, kaže Jarvis.

Govoreći o konkretnim lekcijama tužiocima u regionu, Jarvis ističe da je važno od samog početka razviti sveobuhvatnu politiku za procesuiranje seksualnih i rodnih zločina, obezbijediti obuku osoblju koje radi na istragama i kontrolisati njihov rad, kao i koristiti međunarodne presedane.

Prema Jarvis, od ukupno 161 osobe koju je optužilo Haško tužilaštvo, čak 93 predmeta su imala komponentu seksualnog nasilja.

“U nekim predmetima seksualno nasilje je bilo krivično djelo silovanja, u drugima je dio optužbe za progon ili pak dio atmosfere prisile koja dovodi do zločina protjerivanja”, pojašnjava ona.

Prema njenim riječima, ključne presude su izrečene bivšem pripadniku Vojske Republike Srpske (VRS) Dragoljubu Kunarcu i bivšem predsjedniku Kriznog štaba općine Prijedor Milomiru Stakiću.

Kunarac je osuđen na 28 godina zatvora za zločine počinjene u Foči, a njegov predmet je bio prvi koji se bavio isključivo seksualnim nasiljem u sukobu i seksualnim ropstvom, dok je Stakić osuđen na 40 godina zatvora, a presuda je ocijenila da je seksualno nasilje bilo dio zajedničkog zločinačkog plana za “protjerivanje ciljanog stanovništva Prijedora upotrebom svih nasilnih sredstava”.

Prema Jarvis, ove presude su važne da se ne zaboravi strateška uloga koju je seksualno nasilje imalo u sukobu, kao i činjenica da se viši zvaničnici, koji nisu fizički počinili silovanja, ipak mogu smatrati odgovornim.

Lekcije kolegama u regiji

U bh. pravosuđu, kako kaže Jarvis, za sada postoje 174 predmeta koja obuhvataju seksualno nasilje, uključujući 58 predmeta koji su u toku, od ukupno 675 predmeta ratnog zločina.

“Mislim da se tužioci u BiH i regionu suočavaju s izazovima utvrđivanja odgovornosti za seksualno nasilje tokom sukoba. Neki od tih izazova su vrlo slični onima s kojima smo se mi suočavali, a neki u lokalnom kontekstu dobivaju različite dimenzije. Mislim da je najvažnije biti svjestan izazova i biti predan njihovom rješavanju. Ako svom poslu pristupimo s tim stavom, sve je moguće. A vidim puno ohrabrujućih znakova napretka”, kaže ona.

Upravo radi napretka rada na istragama u regionu, kako naglašava Jarvis, knjiga koju je priredila prevedena je na bosanski jezik.

“Htjeli smo da naša praktična i tehnička saznanja budu dostupna akterima u BiH i regionu, koji sada nastavljaju proces utvrđivanja odgovornosti za zločine. Jedna od konkretnih mjera koje smo preduzeli, a koja je proizašla iz knjige, bilo je osnivanje Mreže za procesuiranje seksualnog nasilja u sukobu posredstvom Međunarodnog udruženja tužilaca”, kaže Jarvis.

Cilj Mreže, kako pojašnjava, jeste kanaliziranje naše sve veće globalne ekspertize iz pravosudnih sistema u cijelom svijetu za procesuiranje seksualnog nasilja tokom sukoba.

Još jedan od razloga zašto je knjiga prevedena na bosanski jezik jeste poštovanje prema žrtvama seksualnog nasilja koje su svjedočile u Haagu.

“Htjeli smo da žrtve seksualnog nasilja – koje su tako hrabro došle da daju izjave Tužilaštvu ili da svjedoče u našim predmetima – vide kako su pomogle da se oblikuje nova globalna svijest o seksualnom nasilju tokom sukoba. Toliko ih je svjedočilo, ne samo jednom nego više puta, uprkos tome što je to bilo tako teško. Veoma često su izrazile mišljenje da žele doprinijeti svijetu u kojem niko drugi neće morati prolaziti to što su one prošle. Nadamo se da će na stranicama naše knjige vidjeti upravo koliko su doprinijele baš tome”, pojašnjava Jarvis.

Istrage za seksualno nasilje, kako kaže, emotivno su složene.

“Mislim da je svakome ko radi na predmetima ratnih zločina jako teško raditi a da ne bude pod velikim utjecajem posla koji obavljamo. Vidjeli smo da predmeti u vezi sa seksualnim nasiljem mogu ostaviti posebno težak trag zbog stepena traume koja je nanesena žrtvama i boli koja može biti prouzročena negativnim reakcijama koje porodice i zajednice mogu imati prema žrtvama”, kaže ona.

Prema Jarvis, tužilaštva trebaju odrediti politiku rješavanja sekundarne ili indirektne traume za aktere međunarodne pravde koji rade na tim predmetima.