Mike Haines: ISIS je ubio mog brata, ali ne i njegovu poruku ljubavi

Na današnji dan prije godinu dana s područja pod kontrolom takozvane Islamske države (ISIS) stigla je strašna vijest: teroristi su zarobljeniku Davidu Hainesu, britanskom humanitarcu i suprugu Hrvatice Dragane Prodanović Haines, mučki odrubili glavu i u svijet odaslali snimku svog bezumnog čina.

U komentaru koji je u nedjelju objavio britanski The Guardian Hainesa se prisjetio njegov stariji brat Mike.

Mog mlađeg brata na današnji su dan prije godinu dana ubili ISIS-ovi teroristi. Davida su oteli i ubili dok je u Siriji radio kao humanitarac. Tamo je otišao kako bi pomogao sirijskom narodu. Osim što je bio brat, bio je i sin, otac, nećak, suprug i prijatelj. Za mnoge od nas bio je heroj.

Bio je sasvim običan čovjek koji je živio krajnje neobičan život. Život obilježen njegovom odlučnošću da za svijet učini nešto dobro, bilo kroz vlastito djelovanje ili kroz čvrstu vjeru da je pomagati drugima dobro. Davidovo i moje odrastanje bilo je puno ljubavi i radosti u porodičnom okruženju. Naši su roditelji u nas usadili poštovanje spram kultura i uvjerenja drugih ljudi te poriv da bismo, kad god je to moguće, trebali pomoći onima kojima je pomoć potrebna.

Upravo su ove vrijednosti i odvele Davida u daleke krajeve kako bi pružio pomoć i podršku onima kojima je najpotrebnija. Od bivše Jugoslavije do Libije i Južnog Sudana, a kasnije i Sirije, nigdje nije mario za vjeru ili uvjerenja, boju kože ili političku opredijeljenost. Jedino što je vidio su ljudi u nevolji. Riskirao je vlastitu sigurnost i išao u ratne zone, njegova vjera u humanost bila mu je iznad svega.

Posljednjih 12 mjeseci proživljavam najteže dane u životu. Proganjaju me zastrašujući prizori bratove smrti zbog kojih noćima nisam mogao zaspati. Nikada neću zaboraviti bol koju sam osjećao kada sam okupio porodicu kako bih svima rekao da Davida više nema. ISIS ga je ubio i svima nam slomio srca.

Mjesecima prije smrti moga brata razmišljao sam kako bih se osjećao ako dođe do najgoreg. Naravno, obuzimale su me mržnja i srdžba. Ali sinulo mi je da smisao života mog brata nije bila mržnja, nego ljubav i to prema svim ljudima. Na to bih se uvijek usredotočio u najcrnjim trenucima.

David je imao nevjerovatnu sposobnost zbližavanja ljudi. Upravo me to, u želji da odam počast njegovom djelu, nadahnulo da pružim ruku prijateljstva novim ljudima. U posljednjih godinu dana upoznao sam mnogo ljudi, od državnih čelnika do religijskih vođa. Nova prijateljstva i podrška koju sam dobio unatrag godinu dana pomogli su mi u nošenju s gubitkom koji i danas osjećam.

Najviše me dirnuo odnos koji sam razvio sa Shahnawazom Haqueom, imamom iz istočnog Londona, koji je postao moj stalni izvor podrške i nadahnuća. Shahnawaz je bio od presudne pomoći u prenošenju mojih poruka jedinstva muslimanskoj zajednici, ali i ljudima svih uvjerenja.

Upoznavajući Shahnawaza počeo sam cijeniti islam, koji smatram religijom tolerancije i pravde. Da je tome tako postalo mi je jasno kada sam vidio s kolikim su gnušanjem muslimani osudili ISIS-ovo postupanje prema mom bratu.

Posebno bih istaknuo jedan događaj – stariji musliman prišao mi je tokom jednog mog posjeta džamiji u Bradfordu i suznih očiju mi kazao: ISIS je odrubio glavu tvom bratu i pokušava odrubiti glavu našoj vjeri.

Nedugo prije komemoracije koju smo organizirali za mog brata, pozvao sam sve – svaku zajednicu, svaku vjersku skupinu, da poduzmu samo jedan čin jedinstva. Da učine samo jednu jednostavnu gestu, bilo što što bi ujedinilo ljude. Godinu dana poslije, ponavljam tu poruku jer uistinu vjerujem da je važno pobrinuti se da nam oni koji nam žele nauditi ne razore društvo.

Moj brat nije gledao na nacionalnu ili religijsku pripadnost, uvijek je u svima vidio samo ljude kojima je trebalo malo, a ponekad i mnogo pomoći. Obljetnica njegove smrti je došla, a ja sa nadam da nas on od gore gleda i da je ponosan svime što je moguće postići ako se svi ujedinimo.’