Nakon što je stoljećima Osmansko Carstvo osvajalo, žarilo i palilo na prostoru tri kontinenta, pozicija koju će imati početkom 20. stoljeća bit će drastično drukčija. U to vrijeme Osmansko Carstvo je država puna ekonomskih i političkih problema koji predstavljaju barijeru ka ikakvom napretku. Balkanski posjedi uglavnom su izgubljeni, a isto vrijedi i za afričke teritorije. U takvoj atmosferi osmanskom je vrhu najvažnije bilo preživjeti i ne nastaviti gubiti komade svoje zemlje.
1914. godine svijet je spreman za novi veliki oružani sukob, a Osmansko Carstvo lako je moglo birati između dvije strane. Na strani Antante ratovali su Velika Britanija, Francuska, Rusija i njihovi saveznici, a na strani Centralnih sila Njemačko Carstvo, Austro-Ugarska, Bugarska i tada još uvijek Italija (ona će 1915. promijeniti stranu, kad joj je obećana Dalmacija tajnim Londonskim ugovorom).
Tadašnji ministar rata Enver-paša bio je sklon pozicionirati Osmansko Carstvo na stranu Centralnih sila. Njegovi razlozi uglavnom su bili vezani uz njemačku vojsku, za koju je smatrao da je najnaprednija u Evropi i da će sigurno ostvariti pobjedu u sljedećem globalnom sukobu. Radio je kao vojni ataše u Berlinu i vidio svu snagu njemačke vojske, a Njemačka je u to vrijeme slala razna vojna lica u Konstantinopol kako bi modernizirali osmanske jedinice.
S druge strane je Talat-paša, ministar unutarnjih poslova, koji je smatrao da bi priključenje Antanti bilo bolji potez. Na taj način rat bi teško stigao na osmanski teritorij, a Carstvo bi se moglo suočiti sa svojim starim rivalom – Austrijom.
Antanta ili Centralne sile?
Tako je Osmansko Carstvo imalo razloga odabrati i jednu i drugu stranu, no postoje dva bitna razloga zašto se ipak odlučilo za Centralne sile. Prvi je povezan s mornaricom. Naime, Osmansko je Carstvo naručilo dva ratna broda od Velike Britanije u sklopu svoje vojne modernizacije. Velika Britanija je po završetku projekta odlučila zadržati brodove jer je rat taman počeo, a Osmansko Carstvo je to shvatilo kao veliku uvredu. Ogorčen je bio i narod jer je izgradnja brodova bila finansirana dijelom javnim donacijama građana.
Drugi razlog je Rusija. Rusko pretendiranje na osmanski teritorij obilježio je tursku politiku zadnjih 100 godina, a svakako će obilježiti i sada. Osmansko vodstvo znalo je da će ignorisanjem ovog velikog sukoba privući sile Antante koje će vrlo lako ponuditi Rusiji Konstantinopol da bi ju zadržale u ratu. Jasno je bilo svima da je priključenje Njemačkoj jedini način da Osmansko Carstvo preživi kao politički entitet.
S obzirom na to da je osmanska vojska vidjela u Njemačkoj jedinog pravog saveznika među velesilama, lako je odlučila pružati utočište njemačkim brodovima koji su bježali od britanske mornarice kada je rat već počeo. Njemačka joj je te brodove onda i poklonila. Ubrzo stižu zahtjevi Antante da se Osmansko Carstvo izvine, plati štetu koju je napravilo pružanjem utočišta i da makne sve njemačke oficire iz svoje vojske.
Za osmansko vodstvo to je bilo apsolutno nemoguće i tada je sve bilo jasno. Ubrzo nakon toga turska je mornarica izazvala sukob u Crnom moru, a Centralne sile dobile su svog novog igrača. Time, ispostaviće se i počeo kraj Osmanskog Carstva.
