Izraelski premijer Benjamin Netanyahu ne krije da nema razrađen plan za Iran nakon smrti vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hameneija. Naprotiv, politički haos i unutrašnji sukobi u Teheranu i širom zemlje mogli bi odgovarati njegovim interesima.
Godinama je Netanyahu bio ključni zagovornik vojnih operacija i sabotaža usmjerenih protiv iranskog nuklearnog programa i klerikalne vlasti Islamske Republike.
Nakon Hameneijeve smrti, izraelski premijer, kako piše Politico, nalazi se blizu ostvarenja svoje dugogodišnje političke ambicije – neutralizacije iranske prijetnje.
Strategija poslije
Izraelska vizija “dana poslije” u velikoj mjeri oslanja se na razvoj događaja unutar samog Irana i spremnost građana da se pobune. Očekuje se da bi masovni protesti, od Tabriza do Zahedana, mogli dovesti do sloma sigurnosnog aparata režima, iako ne postoji jasna predstava o tome kakva bi vlast naslijedila teokratski sistem.
Netanyahu je u subotu navečer pozvao Irance da se “oslobode tiranije” i iskoriste “priliku koja se pruža jednom u generaciji” kako bi srušili diktaturu. “Izađite masovno na ulice” i “završite posao”, poručio je. Sličnu poruku poslao je i američki predsjednik Donald Trump, tvrdeći da Iranci imaju “najveću priliku” da “vrate” svoju zemlju.
Izraelski premijer računa na to da će, bez obzira na ishod, izaći kao pobjednik. U idealnom scenariju, u Teheranu bi bila uspostavljena vlast naklonjena Zapadu. Međutim, izraelska politika često se vodi logikom realpolitike – čak i dugotrajna nestabilnost može biti strateški korisna.
Logika nestabilnosti
Takav pristup već je viđen u Libanonu i Siriji. Netanyahu nije pružao podršku libanonskim vlastima u pokušajima da obuzdaju Hezbollah, već je nastavio sa zračnim i napadima dronovima.
Slično se ponašao i prema novim vlastima u Damasku, pružajući podršku manjinskoj zajednici Druza. Na palestinskim teritorijama često je optuživan da koristi podjele između Hamasa i Palestinske samouprave. Logika je jednostavna – države opterećene unutrašnjim sukobima i političkim krizama teže se konsolidiraju i predstavljaju manju prijetnju Izraelu.
U tom kontekstu, stabilnost u Teheranu nije nužno prioritet. Ako je Iran dovoljno oslabljen da ne može razvijati nuklearni program niti podržavati Hezbollah u Libanonu i Hute u Jemenu, to se u Izraelu može smatrati uspjehom.
Bez jasnog plana
Savjetnik za vanjsku politiku izraelskog premijera Ophir Falk poručio je da je cilj rata jednostavan – “pobijediti”. U izjavi za Politico naveo je da bi pobjeda značila uklanjanje “prijetnje koju predstavljaju ajatolahov režim i njegovi saveznici”. Upitan šta Izrael očekuje unutar iranskog sistema, odgovorio je: “Vidjet ćemo šta će se dogoditi.”
Bivši izraelski premijer Ehud Olmert ocijenio je da Netanyahu i Trump nemaju razrađenu strategiju. “Bibi je želio rat, a Trump je želio učiniti nešto spektakularno. Ali ne vidim plan, samo nadu da će se režim urušiti”, rekao je.
Historija pokazuje da rušenje režima silom, uz očekivanje brze i stabilne tranzicije, rijetko daje željene rezultate. Uoči invazije na Irak 2003. godine, tadašnji američki državni sekretar Colin Powell upozorio je predsjednika Georgea W. Busha: “Ako nešto slomite, onda je to vaše.” Poruka je bila jasna – odgovornost za posljedice pada režima preuzima onaj ko ga ruši.
Otpornost sistema
Prema navodima izraelske javne televizije Kan, Netanyahu je uvjeravao ministre da će Hameneijeva smrt skratiti vojnu operaciju jer bi mogla potaknuti unutrašnju pobunu. Ipak, za pad režima bilo bi potrebno ozbiljno pucanje unutar sigurnosnih struktura.
Za sada, politička i vojna kičma države pokazuje otpornost. I pored gubitaka u vrhu, Iran je pokrenuo osvetničke napade širom Zaljeva i istočnog Mediterana. Revolucionarna garda najavila je “najrazorniju ofanzivu” u historiji zemlje, uz poruku da su već izvedene nove faze operacija protiv američkih baza i Izraela.
Predsjednik iranskog parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf izjavio je da su institucije spremne za sve scenarije, uključujući period nakon smrti vrhovnog vođe. Najavljeno je formiranje privremenog tročlanog vijeća koje bi upravljalo zemljom dok Skupština stručnjaka ne izabere novog lidera.
Neizvjesna budućnost
Izrael bi mogao pokušati destabilizirati i taj proces, slično kao što je prošle godine ciljao moguće nasljednike vođe Hezbollaha. Ipak, čini se da različite institucije Islamske Republike i dalje funkcionišu.
Olmert upozorava da bi bilo iznenađenje ako bi Iran u kratkom roku promijenio svoju suštinu. “Iran ima 90 miliona stanovnika. Režim može primijeniti brutalnu silu i možda i tada zadržati kontrolu”, rekao je, uz ocjenu da bi vojno slabljenje Irana ipak predstavljalo stratešku prednost za Izrael.
U slučaju raspada sistema, pojavljuje se više potencijalnih aktera – od Reze Pahlavija, sina svrgnutog šaha, do opozicione organizacije MEK. Dodatni faktor rizika predstavljaju etničke i regionalne napetosti među Kurdima i Beludžima.
Bivši izraelski mirovni pregovarač Daniel Levy upozorio je da bi dugotrajna vojna intervencija mogla proizvesti godine haosa na Bliskom istoku, s nepredvidivim posljedicama, te da bi mogla biti percipirana kao ključni trenutak u izraelskom nastojanju da osigura regionalnu dominaciju.
