„Anulirali su mi dijete“, govori Tatjana Bykova u video-poruci. Njenog sina Andreja, tvrdi ona, ubili su komandiri jedinice. Imenovala ih je i jasno poručila da ih mrzi. Prvo su od njega iznuđivali novac, polovinu odštete koju je primio nakon ranjavanja. Kada je odbio dati novac i kupio automobil, tražili su i vozilo. Pošto ga nije želio predati, ubijen je, kaže Bykova.
Podnijela je prijave Istražnom komitetu Ruske Federacije i Uredu glavnog tužioca, ali ništa se nije dogodilo. Andrej Bykov jednostavno je proglašen nestalim. „Rekli su mi da je pretučen na smrt. Leži u šumi pored Galicinivke“, ispričala je Bykova za nezavisni ruski medij u egzilu Verstka.
U oktobru 2025. Verstka je pokrenula istraživački projekt kako bi skrenula pažnju na raširenu praksu mučenja i takozvanih „poništavanja“, kolokvijalnog naziva za ubijanje vlastitih suboraca u ruskoj vojsci. Objavili su imena više desetina oficira povezanih s ovim zločinima.
Već sljedećeg dana, Aleksandar Paščenko, zastupnik Jedinstvene Rusije iz Hakasije, reagirao je na kritike jednog građanina poručivši: „Na prvoj liniji bili biste poništeni za takve izjave.“ Njegova izjava, umjesto demantija, zapravo je potvrdila da se „anuliranja“ doista provode.
Zašto dolazi do mučenja i ubistava u ruskoj vojsci?
„Ubistva suboraca samo su jedan segment općeg stanja u ruskoj vojsci. Mučenje je jednako rasprostranjeno“, kaže vojni analitičar Jurij Fjodorov za DW.
Na Telegram kanalima posvećenim ratu objavljeni su brojni snimci mučenja. Fjodorov navodi primjere: bacanje vojnika u zemljane jame gdje ih hrane smećem sedmicu dana, vezivanje za drvo i ostavljanje bez vode ili hrane, ili slanje vojnika u napade s gotovo sigurnom smrću, sve prema volji nadređenog.
Razlozi za „anuliranje“ variraju: neposluh, svađe s oficirima, konzumacija alkohola, odbijanje predaje dijela plate ili drugih iznuda.
Vojni stručnjak Jan Matvejev objašnjava:
„Ako ljude tretirate kao potrošnu robu i spremni ste ih ubiti tako što ih pošaljete u bezizlazne bitke, onda je samo korak dalje da ih ubijete i u pozadini, jer nisu poslušali, nisu dali novac ili su se posvađali.“
Psihološki mehanizmi brutalnosti
Psihoanalitičarka Alina Putilovskaja ukazuje na „prijenos“ agresije:
„Nadređeni koji muče i ubijaju svoje vojnike i sami su ponižavani od viših komandi, nerealnim naredbama, uskraćivanjem osnovnih sredstava i stalnim pritiscima.“
Ovaj lanac frustracije dovodi do toga da terenski komandiri iskaljuju agresiju na vojnicima koji su im potčinjeni.
Takvi vojnici, kaže Putilovskaja, istovremeno osjećaju i strah da bi i sami mogli postati žrtve, ali i krivicu jer ne mogu pomoći drugovima.
„Anuliranje“ umjesto discipline
Fjodorov uzroke vidi u propaloj oficirskoj strukturi: korupcija, kriminal, nedisciplina. Od 1990-ih mnogi oficiri ostajali su u vojsci samo zato što nisu imali gdje raditi. Preživljavali su koruptivnim praksama, prisilnim radom vojnika, reketiranjem, iznudom. Upravo ti kadrovi sada vode vojnike u Ukrajini.
U rat su, kaže, uključeni i plaćenici, kao i kriminalci iz zatvora, koji donose vlastiti kodeks nasilja.
„Da bi se takva grupa držala pod kontrolom, koriste se najbrutalnije metode“, kaže Fjodorov.
Jedan od najpoznatijih primjera je video iz 2022. godine na kojem Wagnerovi plaćenici maljem ubijaju svog suborca.
Matvejev smatra da je glavni uzrok potpuni raspad vojne hijerarhije:
„U ruskoj vojsci niko nije odgovarao za najveće ratne zločine, poput Buče i Mariupolja. To šalje jasnu poruku: možete ubijati bez posljedica.“
Vojska „koja funkcioniše zahvaljujući nekažnjivosti“
Stručnjaci se slažu, ruska vojska ne bi mogla funkcionirati bez sistema represije i brutalnosti.
„Vojska se održava zahvaljujući nekažnjivosti i tretiranju vojnika kao resursa, kao roblja“, naglašava Fjodorov.
Putilovskaja dodaje da je „anuliranje“ instrument kontrole, prisile i zastrašivanja. Vojska, kaže, ne pokušava stvarati dugoročne odnose sa svojim ljudima jer zna da će oni uskoro biti zamijenjeni novima. „Ako nema emocionalne veze, ostaje samo prisila — i ta prisila prerasta u ekstremnu okrutnost.“
Matvejev podsjeća i na motivaciju.
„Ukrajinska vojska zna za šta se bori, za opstanak i svoju zemlju. Većina ruskih vojnika potpuno je svjesna da sudjeluje u velikom ratnom zločinu, u kojem se kriju brojni manji zločini. I da će se jednom morati suočiti s tim”, zaključuje.
