Globus

iran

Transrodne osobe u ultrakonzervativnom društvu

17/05/2021

Iranska država subvencioniše operaciju promjene pola, istovremeno zabranjujući homoseksualnost. Duga i kontinuirana istorija aktivizma pomogla je transrodnim ljudima da ojačaju svoju zajednicu uprkos diskriminaciji

Prije nego što je dobio odobrenje za operaciju promjene pola, Saman Arastoo razmišljao je o posljedicama. On je u dobi od 40 godina, kao žena, izgradio glumačku karijeru u iranskoj kinematografiji i pozorištu. Znao je da će njegova odluka naštetiti njegovoj karijeri, ali planirao je da se operiše. Sada većinu svog vremena provodi osiguravajući da transseksualni dječaci i djevojčice ne žure s operacijom promjene pola – što je prilično lakio izvodljiva opcija u Iranu, piše Deutsche Welle.

Uprkos krutim stavovima Irana u pogledu seksualnosti, glavni grad Teheran proglašen je jednim od svjetskih centara za operacije promjene pola. Transrodne osobe žive i rade bez zakonskih prepreka u zemlji. Vlada čak pomaže onima koji žele na operaciju kada je u pitanju pokrivanje troškova hormonske terapije i operacije promjene pola.

Postupak je postao legalan nakon kampanje transrodnih žena sredinom 1980-ih. Maryam Khatoon Molkara upoznala je Ruhollaha Homeinija, tada iranskog vjerskog i političkog vođu, i rekla mu kako je smještena u psihijatrijsku ustanovu gdje joj prisilno ubrizgavaju muške hormone. Potaknut njenom pričom, Homeini je izdao dekret kojim se dozvoljavaju operacije promjene pola i podržavaju građanska prava za transrodne osobe.

Kada se radi o drugim oblicima neheteroseksualnog identiteta, država nije tako popustljiva: pod određenim okolnostima, homoseksualci i lezbejke suočavaju se s drakonskim kaznama. Jedina prednost je što su homoseksualci izuzeti od služenja obaveznog vojnog roka. No, za homoseksualni odnos ne prijeti samo smrtna kazna već vlada u Teheranu muškarce, koji žele imati spolne odnose sa drugim muškarcima, klasifikuje kao mentalno bolesne i zbog toga nesposobne za vojnu službu ali i nepodobne za širok spektar poslova u javnim službama.

Zalaganje za prava homoseksualaca u medijima je zabranjeno. Istodobno, iranski službeni mediji svako malo objavljuju priče u kojima ističu nezadovoljstvo transrodnih osoba i donose izvještaje u kojima osuđuju transfobiju i traže značajniju podršku vlade.

Saman Arastoo zarađuje za život kao pisac drama o transseksualnim ljudima i režira ih s transrodnim glumcima.

Iransko “rješenje” uzrokuje više problema

Odobravanje operacije promjene pola od strane države povezano je sa netolerancijom prema homoseksualcima. “Draže im je da ljudi idu pod nož nego da prihvate nebinarnu prirodu roda”, kaže Arastoo. “Morate biti ili muškarac ili žena, ništa što je između toga se ne priznaje.”

Zara Saiedzadeh predaje na švedskom univerzitetu Orebro rodne studije s fokusom na transrodni život u Iranu. “Mogućnost operacije ne znači da vlada prihvata transseksualne osobe”, kaže ona. “I to sigurno ne znači da su njihove potrebe i njihova prava zadovoljena.”

Iran je jedna od zemalja koja i dalje smatra da transseksualne osobe imaju mentalni poremećaj – Svjetska zdravstvena organizacija prestala ih je klasifikovati kao takve 2019. Taj pristup ima previše štetnih efekata, uključujući pogrešne dijagnoze pacijenata i suočavanje sa zastrašivanjem od strane medicinskog osoblja kada se vode razgovori o polnom identitetu.

Prije operacije, pacijenti moraju obaviti savjetovanje kako bi se osiguralo da imaju rodnu disforiju, odnosno poremećaj rodnog identiteta i da su spremni na cijeli tretman. Arastoo smatra da se cijeli postupak često ne nadgleda na pravi način. “Psihoterapeut može biti nesposoban, čak i transfobičan”, kaže on. “Savjetovanja izazivaju osjećaj stida i mržnje prema samom sebi, koju društvo nameće transrodnim osobama.”

“Čak i nakon operacije niko ne može očekivati ​​lijep život”, smatra Zara Saeidzadeh. “Dok transsekusalne osobe ne budu zakonski priznate i dok ih ne priznaju porodica, prijatelji i zajednica, oni će biti suočeni sa nizom problema i različitih poteškoća u svom svakodnevnom životu.”

Iranski zakon ne štiti transseksualne osobe od stigmatizacije, zločina iz mržnje ili nasilja u porodici, a vlada nema konkretan plan za normalizaciju i demarginalizaciju takvih osoba. Porodice se odriču svojih tinejdžera, koje su odgajali u konzervativnom okruženju i ti mladi ljudi moraju da se bore kako bi pronašli svoje mjesto pod suncem – što je uobičajeno iskustvo koje ih prati.

Učiniti život ljepšim

“Nije tačno da su transseksualci samo potlačeni i jadni ljudi koji nemaju svoj život”, kaže Saeidzahde. “Uprkos svim poteškoćama, oni su zahvaljujući angažmanu i sopstvenim inicijativama osmislili svoj život u Iranu.” Tokom svog istraživanja Saiedzadeh je, kako kaže, intervjuisala ljude koji su naučili da brzo mijenjaju ​identitete i uloge, stvarajući i polažući pravo na vlastiti društveni prostor. “Oni su stvorili zajednice koje se međusobno podržavaju i štite”. Online-aktivizam je, primjećuje ona, igrao veliku ulogu u podizanju svijesti i izgradnji zajednica uz pomoć brojnih web-stranica i sadržaja na društvenim mrežama. Vlasti ih doduše i dalje nadziru i blokiraju, ali uvijek se pronađu načini da se zaobiđu zabrane.

Osim interneta, veliku ulogu odigrao je i aktivizam Koristeći pozorište kao oblik terapije i uz pomoć volontera-terapeuta, Saman Arastoo redovno organizuje radionice kako bi olakšao komunikaciju između transseksualnih osoba i njihovih porodica. “Kada se sretnu daleko od očiju onih koji to osuđuju, porodice shvate da se nemaju čega plašiti ili sramiti, a transseksualna djeca otkriju pod kakvim se pritiskom nalaze njihove porodice.”

Davanje snage desetinama transseksualnih muškaraca i žena još jedan je od ciljeva Arastoovih radionica. “Mnogi od tih ljudi, pod uticajem nekvalifikovanih psihologa, vjeruju da je normalan život nemoguć dok ne dobiju svoje pravo tijelo.” Kroz radionice, učesnici nauče da prestanu čekati na operaciju potvrde pola. Svoje obrazovanje i lični razvoj oni počinju stavljati iznad operacije.

“Operacija može pričekati dok ne dođe pravo vrijeme. Do tada ćete možda morati nositi odjeću koja vam se ne sviđa i pretvarati se da ste ono što niste”, kaže Arastoo i zaključuje: “Znam da je teško, ali to većina ljudi ionako radi u ovoj zemlji.”

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.