Globus

hrvatska

U zemljotresu izgubio brata i nećaka: Našao sam njihove slike, teško mi ih je i pogledati

31/12/2020
FOTO: Jutarnji list

Kuće su ili srušene ili teško oštećene, a iza stanovnika su noći provedene u autima ili na otvorenom

Pas zalaje.

– Evo, sad će još jedan potres, samo čekaj, oni sve predosjete – priča 66-godišnji Tomislav Suknaić tražeći rukom da se umirimo i ne govorimo ništa, pišu u reportaži novinari Jutarnjeg lista.

Čekamo. Još ništa. Suknaić, koji je zbog rata ovdje doselio iz Bosne i Hercegovine, stojeći ispred potpuno srušene kuće u kojoj je prekjučer stanovao sa sinom, kaže da je tako bilo i onog podneva kad je “sve ruknulo”.

– Moj je počeo lajati, a onda i svi ostali psi u ulici. Konji su se iza razbježali po livadi. To je ruknulo ispod nas i onda se sve počelo raspadati. Ja sam skočio pod štok, da pobjegnem van – priča.

Taj okvir izlaznih vrata, ispod koji je stao u bijegu dok je uokolo tukao potres jačine 6,3 stepeni po Richteru, jedini još stoji. S druge strane, ostatak kuće u ulici Majske Poljane, kao i radionica, štala, sve je u pepelu. Suknaić kaže da se traktor od potresa sam upalio. Konji, njih 16, koliko ih ima, razbježali su se na sve strane, a još i sada se ne približavaju ruševini. Samo jedan, kojeg zove Ličanin, hrabro se primaknuo i jede sijeno između razasutih cigli.

Na pitanje gdje sada spava, Suknaić glavom i pogledom pokazuje prema gore. Noć je proveo pod otvorenim nebom, uz logorsku vatru. Kažemo mu da se javi za pomoć, zbrinjavanje u hotelu…

– Ma dajte, ima tu i ljudi koji su poginuli, ja ću se nekako već snaći, ima susjeda koji će pomoći – govori.

– Gospođo, kako je, trebate li pomoć – pita jedan mladić, u blatnoj trenirci i s lopatom na ramenu, stariju gospođu koja je izašla na dvorište.

– Sinko, hvala ti, ali ne možeš mi nikako pomoći. Vidi kako to izgleda… nitko od nas još nije ni ušao unutra da uzme osnovne stvari – otpravi ona mladića, pokazujući na kuću koja je popola popucala, a s krova je na dvorište hrpimice skliznuo crijep.

Iako su u Majske Poljane došla dva puna autobusa volontera s loptama i pijucima iz Gospića, nekoliko kombija sa zagrebačkim Bad Blue Boysima, a onda i kolone privatnih automobila nakrcanih vodom, hranom, sokovima i dekama, mještani, stariji i oprezni, kao da slute da će pažnja koju sada uživaju brzo minuti. Nestat će volontera, novinara i političke kreme, kao i predsjednika Zorana Milanovića, koji se jučer tamo također ukazao.

Kako je i sam predsjednik rekao, Majske Poljane “uvijek su prve na crti, bio rad ili nepogoda”, ali uvijek nekako prežive i izvuku se. Znaju to ovdašnji ljudi. Stoga ne kukaju. Sačuvali su žive glave, ali neki nisu bili te sreće.

Zato je posebno potresno vratiti se dan nakon potresa na mjesto kuće obitelji Tomić. Tamo su pod ruševinom kuće prekjučer pronađeni otac i sin, Franjo i Mario Tomić. Ono što je od kuće ostalo na poprištu sitni su komadići cigle i žbuke, cijela hrpa, a u njima dijelovi namještaja, kućanski aparati, knjige, alat…

Ivan Tomić, brat preminulog Franje, tamo prebire nepregledne hrpe ne bi li sačuvao ako se što sačuvati da. Na pitanje hoće li uspjeti što spasiti, odgovara da želi barem spasiti ono što je ostalo od alata njegova nećaka, 31-godišnjeg Marija.

– Mario je bio čovjek od alata. Sve je to bilo u njegovoj radionici. On je u slobodno vrijeme malo izrađivao i šarafio – govori Ivan Tomić, koji živi u kući malo niže od svojeg brata, a koja nije toliko stradala u potresu.

Kako su za Jutarnji list mještani ispričali, Tomići su uvaženi i cijenjeni u Majskim Poljanama. Otac Franjo doselio je iz BiH, sposoban, poduzetnički tip, a njegov sin Mario pravosudni policajac koji je također u ovom kraju uživao poštovanje.

Ivan, u maskirnom prsluku i sa šeširom na glavi, prebire hrpu uz pomoć susjeda i rodbine iz Slavonskog Broda. Svako malo izvuče poneku kutiju odvijača ili motornu pilu. Sakuplja, sakuplja pa zaplače.

– Sad sam našao njihove slike u ovim ostacima, teško mi je to i gledati – govori u prolazu, zaokupljajući se poslom da ne bi razmišljao.

Ništa manje nije tragična ni priča njihova susjeda, 20-godišnjeg Darka Kozića, koji je preminuo u ruševini kuće koju je sam kupio za 10.000 eura – podigao je kredit i uredio ju prije godinu dana. Tamo je živio s dvojicom maloljetne braće. Oni su, na sreću, uspjeli na vrijeme izletjeti van.

– Vatrogasci su pričali da su Darka našli u kuhinji, a to je odmah do izlaznih vrata. Braća su istrčala van, on je bio je taman na izlazu. Sekunde su presudile – priča nam njegov prvi susjed Duško Karapandža, ujedno i njegov radni kolega. Naime, obojica rade u obližnjem Drvnom centru Sheriff. Darko Kozić tamo je radio dvije i pol godine.

Na licu mjesta može se vidjeti da je njegova kuća srušena do temelja. Neprepoznatljiva. Jedino je automobil ostao donekle čitav, tek preko haube zatrpan ciglama. Srebrni Renault Laguna. Unutra su, u pretincu kod mjenjača, ostale još cigarete Marlboro.

– On je bio pravi dečko. Zajedno smo radili dvije godine i baš smo se taj dan spremali u popodnevnu smjenu, od dva do deset. Zato je i bio doma, u kući – priča Karapandža.

Njegovu majku pitamo kakvu su štetu pretrpjeli. Kažu da izvana ne izgleda tako strašno kao Kozićeva, ali unutra se ne može biti.

– Spavali smo u autu. Ne želimo se kockati jer i naše cigle vise o koncu. Ni stručnjaci se ne mogu ‘dogovoriti’ hoće li biti novog potresa. hoće li biti slabiji ili jači… Može sve biti, a ne mora ništa – zaključuje za Jutarnji list.

Komentari

Autor: Tomislav Kukec / Jutarnji list

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.