Zašto se šesti državni udar u Turskoj razlikuje od svih prethodnih

Turska vojska je u petak uvečer sprovela puč u Turskoj. Ulice Istanbula i Ankare bile su preplavljene vojnim snagama, ali ovaj put stvari su bile drugačije u poređenju sa ranijim pučevima.

“Turska vojska preuzela je kontrolu nad zemljom kako bi vratila ustavni red, ljudska prava i slobode, vladavinu prava i bezbednost koja je narušena”, objavila je u petak navečer grupa koja sebe naziva „Savjet mira“.

Međutim, građani Turske brzo su počeli da izlaze na ulice kako bi dali podršku predsjedniku Tajipu Erdoganu nakon što je ovaj uputio javni poziv narodu da se suprotstavi puču.

Nije to prvi put da vojska u toj zemlji interveniše kako bi smijenila vladu. Počelo je to još od 1960. a nakon toga se desilo nekoliko puta.

Međutim, kada je ovaj puč u pitanju, postoje izvjesne razlike u poređenju sa akcijama vojske u prošlosti.

– U pitanju je krajnje atipičan puč. Vojska je u prošlosti reagovala i smjenjivala vlast tek nakon što je to narod od nje tražio. Erdogan je možda uspio da otuđi dio javnosti, ali i dalje ima podršku od skoro 50 odsto ljudi. Pritom, nije bilo masovnih poziva koji su od vojske tražili da reaguje, nebezbjednosti, haosa i drugih faktora koji su igrali veliku ulogu u prošlim prevratima. Također, primjetan je i nedostatak komandne odgovornosti i lanca komandovanja. U prošlim pučevima (što samo ovaj put nije bio slučaj) generali su istog trenutka na televiziji objašnjavali razloge za svoje postupke. To se ovaj put nije desilo – objašnjava Gonul Tol, direktorka Bliskoistočnog instituta za turske studije.

Dekan Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu Nedžad Korajlić izjavio je danas u Sarajevu da je u slučaju pokušaja državnog udara u Turskoj postojao propust sigurnosnih službi jer se nije moglo desiti da se okupi nekoliko hiljada naoružanih ljudi uz podršku tenkova, a da se o pripremama za to ništa ne zna.

Prodekan za postdiplomske studije i naučno-istraživački rad na Fakultetu bezbjednosti Univerziteta u Beogradu Želimir Kešetović smatra da postoji mogućnost da su turske službe znale za pripremu državnog udara, ali da je dopušteno da se dogodi kako bi postojao izgovor za radikalne čistke u vojsci.

Po njegovom mišljenju, takav scenarij bi odgovarao onima koji bi željeli provesti čistke u vojsci, a koje bi u normalnim uslovima bilo teško provesti.

Mnogi analitičari pritom smatraju da ako akcija vojske ovaj put propadne (a sve je izvjesnije da je propala) Erdoganu će to još više učvrstiti poziciju i biće u stanju da lakše ubijedi ljude da je predsjednički sistem u Turskoj neophodan.

Hronologija

Prvi vojni puč u Turskoj odigrao se 27. maja 1960. godine. Puč je organizovala grupa od 38 mladih turskih oficira mimo komandnog lanca, a državni udar predvodio je Alparslan Turkeš, da bi ga na kraju preuzeo general Kemal Gursel. Puč je podignut protiv demokratski izabrane vlade Demokratske partije.

Puč je nastao u teško vrijeme socijalnopolitičkih i ekonomskih previranja, dok je pomoć iz SAD polako izostajala. Tadašnji premijer Adnan Menderes planirao je posjetu Moskvi kako vi uspostavio alternativne kreditne linije.


Udar je krenuo u 3 ujutro objavom na radiju, a uz pomoć naroda ubrzo su preuzete sve administracije bez izgubljenog života.

Kemal Gursel je narednog dana rekao da je cilj puča bio “da se država vrati čistoj demokratiji”. Vojna hunta otjerala je 235 generala i više od 3.000 drugih oficira u penziju. Više od 500 sudija i javnih tužilaca sklonjeno je sa posla, kao i 1.400 članova Univerziteta, dok su načelnik Generalštaba, predsjednik, premijer i drugi članovi administarcije uhapšeni.

Njima se sudilo da bi 1961. premijer Adnan Menderes bio pogubljen. Mjesec dana kasnije administracija je vraćena civilima, iako je vojska nastavila da dominira političkom scenom do 1965. Nakon toga izabran je Sulejman Demirel ali je i on svrgnut u puču 1971.

Drugi puč održao se 12. marta 1971., i poznat je kao “Puč memoranduma”. Kako je cvjetela ekonomska recesija i nasilje prethodne dekade, došlo je do talasa oscilacija i nemira, političkih ubistava i štrajkova. Univerziteti su prestali da rade. Studneti po ugledu na latinoameričku gerilu pljačkali su banke i kidnapovali američke službenike i napadali američke ciljeve.

Mirno je bilo do 12. septembra 1980. godine, kada je vojska treći put izašla na ulice i oduzela vlast izabranoj vladi.

Povod za puč bili su politička i privredna nestabilnost zemlje i teroristički napadi ekstremne ljevice i desnice. Uvedeno je ratno stanje i zabranjene su sve političke stranke. Ipak, 7. novembra 1982. vojska je predstavila novi ustav koji je prihvaćen referendumom.

Još jedan puč organizovan je 1993. godine kada je pod sumnjivim okolnostima umro i predsjednik Turgut Ozal.

Mir je potrajao do 1996. godine i dolaska prvog islamističkog premijera Nedžmetina Erbakana, te je naredne godine vojska ponovo intervenisala, primoravši Erbakana da podnese ostavku.

Odmazda

U Turskoj je do 2004. godine postojala smrtna kazna, a tada je ukinuta jer se u praksi nije primjenjivala još od 1984. godine. Do te godine primjenjivala se obično upravo na sudionike propalih vojnih udara.

Adnan Menderes, turski premijer, obješen je 17. septembra 1961. godine nakon državnog udara od godinu dana ranije. Uz njega, obješeni su i ministri Fatin Rüştü Zorlu i Hasan Polatkan.

Studentski vođe Deniz Gezmiş, Hüseyin İnan i Yusuf Aslan obješeni su 6. maja 1972., nakon što su objavili ‘vojni memorandum’ 1971. godine.

Nakon puča 1980. godine, u slijedeće četiri godine obješeno je za kaznu 50 osoba, među kojima 27 političkih aktivista.

Nakon ukidanja smrtne kazne, najveća kazna u Turskoj je doživotna kazna strogog zatvora. Po zakonu, takvi zatvorenici čuvaju se u samicama u zatvorima visoke sigurnosti, a imaju pravo vidjeti sunce i izaći iz ćelije samo jedan sat dnevno.

PODIJELI