Cvjećarstvom se bave već 18 godina: Pravilo je da svaki kupac na poklon dobije cvijet

Za oko mjesec dana otkako je krenula prodaja vrtnog cvijeća i sadnica, u plastenicima porodice Džido iz sela Omanjska kod Usore asortiman se uveliko smanjio. Tome je doprinijela, kako navode Slađana i Zoran, cjelokupna situacija u vezi s koronavirusom. Ljudi su više u svojim domovima i dvorištima, tako da žele urediti svoj prostor.

Bračni par Džido se već 19. godinu bavi uzgojem cvijeća i jedini su na prostorima ovog dijela Bosne i Hercegovine koji ne nabavljaju cvijeće iz inozemstva kako bi ga preprodali, nego ga uzgajaju u svoja tri plastenika i prodaju zaljubljenicima cvijeća širom Bosne i Hercegovine. Ali, i šire.

A, sve je krenulo od Slađanine majke.

“Kod moje mame su uvijek na ulazu u kuću, na vratima, bile pune police cvijeća. Ona je slagala one cigle ili blokove jedinice pa je na to sadila cvijeće i to mi je bilo dojmljivo, ulazak u kuću pun topline, pun te pažnje i ljubavi“, ističe u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Slađana Džido, dodajući kako ju je uvijek fascinirao majčin rad oko zemlje te pažnja i ljubav s kojom je njegovala cvijeće.

Udajom za supruga Zorana i dobijanjem prve kćerke, javlja se želja da se i ona počne baviti uzgojem cvijeća

“Dobila sam od muža za poklon ciklamu pa sam vidjela da se tu neke male sjemenkice stvaraju, potom sam to pokušala proizvesti, onako sebi za kuću, za svekrvu, za mamu. I onda sam to počela i poklanjati“, navodi Slađana, ističući kako nije imala namjeru da zarađuje, već samo da poklanja kako bi i drugi uživali u cvijeću cijelu godinu.

Suprug Zoran joj je bio vjetar u leđa. Prosvjetni radnik, profesor muzike, umjetnik koji je svoju ljubav prema muzici pretopio u još jednu, ljubav prema cvijeću. Zoran ustaje svako jutro u pet sati kako bi zagrijao plastenike u kojima temperatura ne smije pasti ispod 18 stepeni. Također, tu je i kako bi prirodnim sredstvima zaštitio cvijeće, ali i nerijetko dostavio cvijeće.

Početak im nije bio lak. Sa stotinu maraka su krenuli.

“Zapravo, muž nije primao plaću u školi, u to vrijeme niko nije primao plaću u našem kantonu pa smo se mi bavili više tim zanimanjima kod kuće, povrće, cvijeće. Od prve njegove plaće smo kupili sve za jedan plastenik. Napravili smo jedan mali plastenik odakle je sve krenulo“, kaže Slađana.

S obzirom na to da u Bosni i Hercegovini u to vrijeme nije bilo zastupnika, po sjemena su morali ići u susjednu Hrvatsku. Tu su dobili prve savjete o načinima sadnje, njegovanju i čuvanju cvijeća.

“Godinama je to bilo poklanjanje ljudima da bismo ih privukli, da dođu u selo da kupe i da osjete, da vide tu kvalitetu, da vide razliku tih biljki i ostalih što se nude i proizvode“, kaže Slađana sa osmijehom.

U plastenike se mora zaviriti svaki dan, ujutru zagrijati, pregledati zemlju, cvijeće, zaštititi biljke prirodnim sredstvima.

“Od desetog mjeseca pođemo prve reznice dobijati, gledamo da kupci imaju onaj kvalitet s kojim smo počeli. Dakle, ne skidamo ništa sa starih biljaka, dobijamo svaki put nove sjemenke, novu zemlju da bismo u proljeće mogli imati razni izbor veličina i boja“, priča Slađana.

Premda posao nije lak i nema radnog vremena ili, pak, slobodnog vikenda, Slađana i Zoran svako jutro ulaze u svoje plastenike kao i prvog dana kada su imali jedan mali.

“Drži nas ta ljubav prema cvijeću, kad ti to gledaš cijelu zimu kako niče, kako se razvija. Vidiš vani snijeg, a kod nas u plastenicima zelenilo, priroda i kad pratiš taj ciklus biljke kako se razvijaju. Također, ispunjava nas sreća ljudi kad dođu i vide taj trud i rad, kad počnu kupovati pa se ne mogu odlučiti. Onda vidiš da je taj trud i rad nečemu vrijedio“, ističe Slađana.

Najviše je fascinira, dodaje, kada vidi koliko ima dobrih i poštenih ljudi.

“Pa, evo, skoro smo imali jednu gospođu koja je slučajno dobila dva cvijeta više i kada je došla kući i shvatila da ih ima više nego na računu, zvala je pa se brinula da nam je dužna i onda kada vidiš kako su ti ljudi pošteni, koliko cijene tvoj trud i rad i te dvije vaznice po 60 feninga“, kaže Slađana.

Svaki kupac dobije cvijet na poklon. To im je pravilo. Također, su za mnogo vjerskih objekata na području svoje i susjednih općina dali cvijeća na poklon kako bi krasili njihova dvorišta.

Situcija u vezi s koronavirusom ih je uplašila. Ulaganja je bilo mnogo, a potom i pitanja hoće li vratiti uloženo.

“Plašili se jesmo. Sve smo uložili i nije bilo povratka. Kažem, jesmo se plašili, ali sam se ipak, nadala da će sve te žene koje su dosad kupovale biljke opet kupiti i uživati u njima. S tim da sad ima mnogo mladih koje kupuju, a koje ne rade ili manje rade pa su odlučile zasaditi cvijeće i brinuti se malo o biljkama“, navodi Slađana, dodajući kako su, ustvari, najčešći kupci dosad bile starije gospođe.

Pomoć od države je minimalna.

“Imamo tri marke po kvadratu po plasteniku i to posljednjih nekoliko godina imamo. Bilo je toga i ranije, ali mi nismo znali za to, tako da imamo samo to što se toga tiče. Nemamo nikakvih poticaja da bismo preuredili plastenike, da bismo sebi olakšali posao nakon toliko godina, a za nas je preveliki zalogaj da, recimo, uzmemo pokretne stolove. Ne bismo to mogli otplatiti godinama“, govori Slađana.

Naglašava da moraju raditi više poslova kako bi održali ovaj.

“Naprimjer, muževa plaća mora pokriti ovaj posao ili svadbe ili obrnuto. Znači, bavimo se i dekorisanjem svadbi u toku ljeta, dekorisanjem buketa, aranžmana baš iz tih razloga što se samo dva do tri mjeseca iz plastenika izvuče neki novac, a sve ostalo se samo ulaže“, kaže Slađana, dodajući kako i uživa u toj svestranosti jer u svakom segmentu može iskazati dio sebe.

Spoj umirujućeg zelenila sa razigranim proljetno-ljetnim bojama doprinosi smiraju kakav samo priroda može donijeti.

“To jest otišlo slučajno u tom smjeru, zapravo zbog moje ljubavi prema biljkama, prema cvijeću, ali mislim da bi svaka osoba koja bi sebi zasadila jednu biljčicu i brinula o njoj, čopkala je, čistila, zalivala i vidjela njen napredak, ustvari shvatila koliko to znači za psihu, koliko se možeš odmoriti uz tu biljku, a ne samo smatrati to opterećenjem. Ljudi nisu ni svjesni šta biljka daje čovjeku, koje smirenje i koji odmor za dušu“, zaključuje Slađana.