“…A onda će Huso da ti oprosti što te tukao…”: Napad na kameru (ni)je napad na novinara?!

Bio sam mlad novinar te 2001. godine sa tek dvije godine iskustva u “Večernjim novinama” kada sam gledao snimak iz Trebinja kada je prateći polaganje kamena temeljca za obnovu Osman pašine džamije napadnut i brutalno pretulčen kolega Kenan Ćerimagić. Duboko mi se urezala scena nasilnika koji skaču na automobil i nogama udaraju Kenana pored “nemoćne” policije, a osjećaj tegobe, gnušanja i straha nikada neću zaboraviti.

Samo tri dana poslije, u Banja Luci je prilikom polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhadije pretučen fotoreporter “Avaza” Nenad Božović a novinarku Almasu Bajrić od težih posljedica je spasio policajac sa štitom.

Danas, 18 godina poslije spomenutih slučajeva, niko drugi do predsjednik SDA Bakir Izetbegović pravdajući brutalan napad njegovog stranačkog kolege Huse Ćesira na fotoreportera ”Žurnala” Adija Kebu pojasniće nam da tu u stvari nisu napadnuti novinari – već njihove kamere koje okolo hodaju i provociraju nasilnike koji nemaju drugog izbora već da ih napadnu, a ako se neki novinar nađe kao kolateralna šteta između napadača i kamere – do njega je!

“Imali smo juče ili prekjuče incident, Huso Ćesir je napao kamermana. Ustvari on je napao kameru, nije dakle napao čovjeka, ali je otimao mu kameru, udarao po kameri”, kazao je Bakir Izetbegović pojašnjavajući nam kako je do napada došlo jer su Ćesiru, eto, “popustili živci”.

Ako ćemo prihvatiti da su Ćesiru “popustili živci” pa je napao fotoreportera koji je obavljao svoj posao, odnosno njegovu kameru, onda je zaista pitanje koje je opravdanje Bakira Izetbegovića da u vrijeme sve lošijeg stanja medijskih sloboda izjavi to što je izjavio praktično “otvarajući sezonu lova na novinare”.

“I onda se digla džefa, znate, sad svaki političar mora da se utrkuje u osudi Huse Ćesira. Naravno da ćemo i mi osuditi svaki vid nasilja, ali sada će tražiti da se čovjek isključuje iz stranke, da se sankcije. Kada novinari naprave sankcije i isključe iz udruženja novinara samo jednog takvog koji je u ovoj državi haosa itekako napravio u glavama ljudi, kojima istina nije sveta, koji uznemiravaju, koji u privatni život ljudi ulaze, svi mi znamo kako to funkcioniše, kakvog su nam jada napravili – kad takvog jednog isključe, onda ćemo i mi isključiti Husu Ćesira”, kazao je Bakir Izetbegović pozivajući na razmjenu “jednog našeg za jednog njihovog”. Očekivalo se još da kao u “Balkanskom špijunu” pozove Husu da Adiju “oprosti što ga je tukao”.

Znači, čovjek koji je fizički nasrnuo na novinara koji je obavljao svoj posao i fotografirao sa javne površine (“Je.em ti javnu površinu!”, reći će napadač u videu), nije u stvari nasrnuo na Adija, već na njegov fotoaparat marke “Canon”. Dakle, Izetbegovićevom logikom sve reakcije novinarskih udruženja, Američke ambasade i brojnih organizacija ali i političara koji su ovaj napad osudili su uzaludne, jer jedini koji bi se o ovom napadu trebali oglasiti su u stvari – predstavnici “Canona”!

Ovom izjavom, riješeni su u stvari i svi drugi slučajevi napada na novinare, kako kod nas, tako i u svijetu. Pa smo imali slučaj napada na automobil Željka Kopanje 1999. u kojem je Kopanja ostao bez obje noge, iz zasjede na njihove kamere u Sierra Leoneu 2000. su poginuli veliki prijatelj Sarajeva po kojem danas ime nosi ulica pored Aerodroma Sarajevo novinar Kurt Schork i snimatelj Miguel Gil Moreno de Mora…, a u napadima na njihove kamere, fotoaparate, vozila i ostalu opremu u svijetu su u 2018. poginula 94 novinara. Nije smiješno. Nimalo.

“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“