Bosnom atom probeharao

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst iz omladinskog časopisa “Naši dani”, objavljen 18. augusta 1989. godine.

Obaviješteni smo da se na prostoru izmedu Breze i Vareša, na lijevoj obali rječice Stavnje, nalazi deponovan otpad sumnjivog, neutvrđenog porijekla ograđen bodljikavom žicom sa oznakama “opasno po život”.

Isto tako saznali smo da je navodno u Skupštini opštine Vareš postavljeno delegatsko pitanje o ovoj deponiji ali da nije dobijen odgovor. Doznali smo da su i srednjoškolci Breze tražili objašnjenje o kakvoj se deponiji radi pošto se sumnja da je riječ o radio-aktivnom materijalu…

“Molimo vas da pokušate saznati gdje je ovdje istina. U okolini Visokog kod sela Gračanica, postoji jedan napušteni rudnik do kojeg se sada počeo graditi široki asfaltni put, dolaze i kamioni i sve se više priča da se tu dovlači i da će se dovlačiti nuklearni otpaci iz Krškog…”

“U selu Okruglica kraj Vareša ove godine masovno nam krepaje stoka, voće i povrće iz godine u godinu ima sve više vanzemaljski okus i boju, a sve češće se viđaju kamioni sa slovenačkim registarskim tablicama…”

“Brodovi Dunavom plove”

Gornji navodi su dijelovi iz tri pisma (od mnogih) koja su zadnjih mjeseci stigla u našu Redakciju sa sličnim tvrdnjama i sumnjama. Brojni su i telefonski pozivi putem kojih se Čitateljstvo sve češće i žešće pita: “izvoze” li Slovenci “svoj” nuklearni otpad u Bosnu?

Sve do prije tri godine, do katastrofe u Černobilju, vjerovalo se da pojedinci koji upozoravaju na nuklearnu opasnost, prosto pretjeruju. Ali, od tada strah od atoma rastao je munjevitom progresijom pa su nam ekološke informacije potrebnije nego ikad.

Međutim, sve što je u bilo kakvoj vezi sa atomskim centralama još uvijek je više nego tajanstveno. Podaci o tome nose makar oznaku “poslovne tajne”, pa “nuklearne informacije” sporo ili nikako cure u javnost.

Prisjećamo se da je, na primjer, prije 2,5 godine beogradski “Energoprojekat” za “JUGEL” izradio studiju o najboljim mogućim lokacijama za izgradnju novih atomskih centrala u Jugoslaviji (istraživanje je imalo katastrofalan rezime: ni na jednoj od deset ispitivanih mogućih lokacija ne mogu se iz ovih ili onih razloga praviti nuklearne elektrane) i informacijski veto nije stavljen samo na studiju, već su i sama istraživanja vršena u potpunoj ilegalnosti tako da za to nisu znali (po sopstvenom tvrđenju) ni tamošnji predsjednici opština i mjesnih zajednica. A, oni koji bi svoju radoznalost zadovoljavali baš u ovoj oblasti, nerijetko su imali neugodnost.

U novije vrijeme (1986. godine) nju je osjetio i Zdravko Ilić, pisac knjige “Balkanski atomski soko”, zbog koje su autora zvali i na odgovornost. Inače, Ilić je u pomenutoj knjizi, između ostalog, objavio i svoja saznanja o ponudama inostranih koncerna za skladištenje atomskih visokoradioaktivnih otpadaka u našoj zemlji. Stranci već godinama, tvrdi Zdravko Ilić, nude “dobre poslove za Jugoslaviju”, ako bi se prihvatilo lagerovanje radioaktivnog smeća u nekom od napuštenih rudnika u Bosni ili kamenolomima u zapadnoj Srbiji.

I tada kao i prije ili kasnije u sličnim situacijama, stigao je sa zvaničnog mjesta kratki demanti da nismo prihvatili te “dobre poslove”. Ali, sumnje su ostale. Pomenuta knjiga takođe, nije bila “ukleta” samo zbog toga, već prije svega, što je pokuša da predstavi duboko nepravedan odnos izmedu bogatih i siromašnih.

Naravno, dobro je poznato da se svako želi što brže i bezbolnije riješiti svog radioaktivnog đubreta i u tim nastojanjima sva sredstva su više nego dozvoljena. A siromašniji u tom prljavom poslu nemaju mnogo šansi.

Tone radioaktivno materijala tutnjaju svijetom postojećim saobraćajnicama. Tovari te vrste dolazili su i dolaze i u Jugoslaviju pa smo i sami mogli upoznati te fazone. Kao dođe strani brod na remont ili se nešto pokvari baš pored neke naše luke i onda se čekaju renovirci i slični majstori. Što duže, to bolje. Jer, vrijeme je u tim stvarima dobar saveznik, pa čim naše, inače uvijek budne oči, malo trepnu, mučki se odvrne neki ventilić i more je obogaćeno atomima.

Ili, nerijetko se čeka neki od nadležnih hohštaplera koji bi uz odličnu proviziju, bio sposoban radoznalcima začepi usta ili ih u najboljem slučaju ubijediti da je tovar, zapravo, jako koristan za dotičnu sredinu.

Otuda se ne treba čuditi što nam se sve češće dešava da radioaktivni brodovi danima odmaraju na Jadranu ili usred bijela dana lagano Dunavom plove.

Zvanično, u BiH nema otpada

Dakle, imajući sve ovo (i drugo) u vidu ima li mjesta strahu stanovnika sarajevsko-zeničke regije od radioaktivnog đubreta iz Krškog? Ima li mjesta sumnjama “da je neko od visokih bosanskohercegovačkih funkcionera uzeo strašnu proviziju od Slovenaca” za najprljaviji posao stoljeća?

Ako se može vjerovati odgovorima sa nadležnih mjesta nema. Stvari, naime stoje ovako: Iz Skupštine opštine Vareš otišlo je u aprilu prošle godine, u Skupštinu SRBiH delegatsko pitanje na pomenutu zadatu temu. Iz republičkog skupštinskog zdanja stigla je povratna informacija u kojoj se kaže da “se nigdje u BiH ne odlaže nuklearni otpad”. Dodatna saznanja potražili smo i u Republičkom komitetu za energetiku i industriju čiji nam je zamjenik predsjednika Ibro Čolakhodžić potvrdio navode iz delegatskog odgovora i uputio nas i na Komitet za urbanizam.

Stevo Borozan iz tog tijela rekao nam je “da se do sada niko nikada nije obratio ovom Komitetu za gradnju skladišta, a po postojećem zakonu to bi morao učiniti samo preko nas”.

Međutim… Posljednja geološka i geomehanička ispitivanja (vršena prije dvije godine) pokazala su da baš okolina Visokog najviše odgovara za “otvaranje” prvog javnog radioaktivnog skladišta. Doduše, povoljni uslovi za istu “radnju” postoje i na potezu Tržac-Cazin kod Slunja, a ništa manje izgleda nemaju i pored lakših seizmičkih kretanja, Lopare-Zloselo i Majevica. Na “listi čekanja” nalaze se još Bihać, Velenje, Novsko Brdo, Krivolaka štip, Kričke Kričko Polje.

Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.