Da je sve moguće najbolje pokazuje priča Martine Matuško. Ova Hercegovka, doduše rođena Splićanka, a odrasla između Čapljine i Metkovića, sada nosi doktorat iz kvantne metrologije, a koja je jedna od zahtjevnijih, da ne kažemo težih područja savremene nauke.
Posebno je to impresivno ako se uzme u obzir činjenica da je Martina u osnovnoj školi imala “dvojku” iz fizike. To je nije pokolebalo, naprotiv, dalo joj je dodatni motiv da krene još jače, a rezultati su vidljivi danas.
U razgovoru za FokusIT ističe da nije bilo lagano, ali da je zahvalna za svaki korak, uspon, ali i svaki pad.
“Djetinjstvo sam provela između Čapljine i Metkovića, gdje sam pohađala osnovnu školu i prirodoslovno-matematičku gimnaziju. Već kao mala jako sam se zanimala za svijet oko sebe. Čak i prije polaska u školu, iz zabave sam posuđivala školske knjige od starijeg rođaka školarca, tada ni ne shvaćajući koliko zapravo volim učiti. Upravo me ta strast prema znanju dovela do mjesta na kojem danas stojim – sretna i zahvalna za svaki korak, svaki uspon, ali i svaki pad”, počinje svoju priču Martina.
Velika prekretnica
Sada ima doktorat iz kvantne metrologije, a nekada je imala dvojku iz fizike. Poručuje da je upravo to bilo krucijalno, jer je od tada krenula još jače, samo je dovoljno potruditi se.
“Fizika je bila predmet kojem sam se jako radovala, upravo zato što se činila izazovnom i što su je svi opisivali kao tešku, a u meni je očito oduvijek gorjela želja da pomičem vlastite granice, uživam u izazovima i rušim predrasude. Fiziku smo kao predmet dobili u sedmom razredu osnovne škole, iste godine kada sam se prebacila u novu školu. Upravo zato što sam joj se veselila, bio mi je veliki šok kada sam vidjela da mi je prva ocjena iz fizike bila dovoljan (2). Nova škola, prilagodba, novi izazovi – sve sam to govorila sebi kako bih se umirila i pronašla “izliku” za tu lošu ocjenu.
Taj trenutak nikada neću zaboraviti, jer sam tada odlučila sebi dokazati da mogu sve što poželim – ako se dovoljno potrudim. Tako je i bilo. Brzo sam ispravila ocjenu i od tada se slična situacija više nikada nije ponovila, a moja ljubav prema tom predmetu postajala je sve jača.
Danas, kada se osvrnem, vidim da je taj trenutak – iako u školskim klupama i naizgled malen – bio velika prekretnica u mom životu. Žar za učenjem i pomicanjem vlastitih granica ostao je prisutan do danas. Činjenica da mi je prva ocjena iz fizike bila dvojka, a da sam na kraju doktorirala upravo u tom polju, možda izgleda kao veliki kontrast. No u mom slučaju to je samo privid, jer je ljubav prema fizici postojala od prvog dana. Ta loša ocjena samo mi je pokazala da se i za ono što nam „leži“ i što volimo, svejedno trebamo potruditi. Put kojim sam prošla, i kojim i dalje koračam, nije me izgradio samo kao znanstvenicu, nego i kao osobu – i upravo je to ono na što sam najponosnija”, otkriva nam Martina.
Kaže da je uvijek vjerovala u svoju borbenost i snalažljivost.
“Isto tako, često sam se pitala imam li dovoljno dobre temelje da bih mogla pratiti školovanje na toj razini i ravnopravno parirati kolegama koji su imali znatno snažniju podlogu. Kao i uvijek, i pred tim izazovom sam sebi rekla: „Ja ovo želim, ovo je moj san. Ne znam još kako ću ga ostvariti, ali znam da ću u tome uspjeti.“
Ljudi često unaprijed toliko brinu da na kraju ni ne pokušaju – a mislim da je to najveća greška. Ako pokušamo, da, onda možda i ne uspijemo, ali ako ni ne pokušamo, neuspjeh je siguran.
Kad sam započela doktorat, nisam znala apsolutno ništa o tom području. Na prvim sastancima s kolegama, na kojima su prezentirali svoj rad i rezultate, nisam razumjela ni jednu stručnu riječ. Sve mi je bilo nepoznato – i teorija i uređaji koje smo koristili. I tada su se pokazale ispravnima one moje misli s početka: da slabija početna podloga zaista čini svaki sljedeći korak težim.
No ponovno sam rekla sebi da ću pronaći način da uspijem. Radila sam navečer i vikendima, radila sam više od većine svojih kolega koji su imali predznanje, ali mi to nije nimalo teško padalo. Vidjela sam to kao izazov, a područje koje sam izabrala za doktorat pokazalo se kao pun pogodak – toliko sam uživala u učenju i istraživanju da mi dodatni trud nije predstavljao napor, naprotiv.
Zato mogu slobodno reći da mi je doktorat bio potvrda da ništa nije nemoguće, bez obzira koliko se teško činilo. Ponekad moramo raditi više, vjerovati u sebe čak i kad imamo milijun razloga za sumnju – ali nikada ne odustajati.
Život je prelijep sa svim svojim usponima i padovima. Da nema padova, ne bismo znali cijeniti ni prepoznati uspone”, jasna je naša sagovornica.
Napominje da se njen doktorat fokusirao na razvoj nove vrste sata.
“U mehaničkim satovima, poput ručnog sata, vrijeme se mjeri pomoću oscilacija opruge ili njihala. Međutim, praktički je nemoguće napraviti dvije potpuno identične opruge ili njihala, a osim toga, te se komponente s vremenom mogu rastegnuti, iskriviti ili usporiti.
S druge strane, dva atoma iste vrste – primjerice, dva atoma kisika – potpuno su identična, bez obzira nalazili se u Evropi, Aziji ili bilo gdje drugdje u svijetu. To ih čini idealnim za precizno mjerenje vremena. U atomskim satovima vrijeme se mjeri pomoću oscilacija elektrona, koji osciliraju na iznimno visokim frekvencijama i tako precizno dijele vrijeme na potpuno jednake intervale.
Možemo to usporediti s ravnalom: dok bi mehanički sat imao oko 30 hiljada oznaka, atomski sat bi ih imao stotine biliona – što omogućuje nevjerovatnu preciznost.
Zašto je to važno? Možda mnogi ne znaju, ali se sustavi poput GPS-a oslanjaju upravo na atomske satove. Kad bi ti satovi imali vremensku pogrešku od samo jedne sekunde, navigacijski sustav bi promašio vašu stvarnu lokaciju za oko 300 tisuća kilometara. Zato je ključna njihova preciznost, a suvremeni atomski satovi toliko su stabilni da bi pogriješili za jednu sekundu tek nakon više od 30 milijardi godina. To je kao da sa Zemlje gađate nogometnu loptu na rubu Sunčevog sustava – i pogodite.
Iako su ti rezultati impresivni, postoje primjene gdje bi nam bila korisna još veća preciznost – primjerice, u praćenju pomicanja tektonskih ploča za rano otkrivanje potresa ili u znanstvenim istraživanjima koja ispituju same granice fizike.
Međutim, čak i najprecizniji atomski satovi danas imaju ograničenja. Ta ograničenja proizlaze iz činjenice da se za mjerenje oscilacija unutar atoma koristi vanjski laser, a laserski sustavi sami po sebi imaju osjetljivosti na vibracije i temperaturne promjene.
Zbog toga se moja doktorska teza bavila razvojem sata u kojem sami atomi emitiraju “savršenu” svjetlost – bez potrebe za vanjskim laserom. To značajno smanjuje osjetljivost sata na vanjske perturbacije. Ovakav pristup zove se “superradijacijski atomski sat”, a iako je koncept obećavajući, njegovo ostvarenje je tehnički vrlo izazovno i još uvijek je predmet intenzivnog istraživanja u nekoliko vodećih znanstvenih timova u svijetu, uključujući i tim u kojem sam i sama radila.
Naposljetku, željela bih još naglasiti koliko je ovo polje zapravo zanimljivo jer je interdisciplinarno. Kako bi se izgradio atomski sat, potrebno je raditi s laserima te jako dobro poznavati optiku. S druge strane, da bi se uspješno „manipuliralo“ atomima, potrebno je dobro razumjeti atomsku fiziku. Kako bi se mogli analizirati rezultati, važno je znati napisati programski kod u tu svrhu. Tu su još i elektronika, razumijevanje signala, načini kako održati signale „čistima“ bez obzira na vanjske vibracije i fluktuacije. Slobodno mogu reći da je meni osobno ovo polje toliko zanimljivo da ga doživljavam kao hobi, a ne posao – i upravo taj osjećaj želim svakome”, naglašava.
AI je poput novca, dobar sluga, ali loš gospodar
Susretala se i s umjetnom inteligencijom, ali kako nam govori ne u sklopu svog istraživačkog projekta, već više iz osobne znatiželje.
“Vjerujem da AI ima ogroman potencijal. Često se kaže da je novac dobar sluga, ali loš gospodar, a ja se usudim isto reći i za umjetnu inteligenciju. Za nekoga ko već ima razvijeno kritičko razmišljanje i solidnu obrazovnu osnovu, AI može biti izvrstan alat za dodatno usavršavanje. No istovremeno mislim da postoji rizik za mlađe generacije koje su tek na početku obrazovnog puta – jer se lako mogu previše osloniti na AI, a da još nisu usvojile temeljne vještine razmišljanja i preispitivanja. Zato vjerujem da se AI treba koristiti kao pomoćno sredstvo uz klasične metode učenja – ali ne umjesto njih. Jer bez stvarnog razumijevanja, ni najbolji alat ne može puno pomoći”, jasna je Martina.
Postavite visoke ciljeve
Na kraju razgovora uputila je i par poruka za mlade u BiH, a posebno djevojkama. Istaknula je da je najbitnije da imamo volju, želju i vjeru u sebe.
“Moja poruka mladim djevojkama je da ne slušaju okolinu kada im kaže da nešto ne mogu i da se ne obaziru na stereotipe, već da se fokusiraju na sebe i svojim uspjehom dokažu koliko su ljudi u krivu kada vjeruju u iste. Ti krivi pogledi duboko su ukorijenjeni u društvo – kako u svijetu tako još i više kod nas.
Zato, drage djevojke, ne slušajte apsolutno nikoga kada vam kaže da nešto ne možete. Usudite se sanjati veliko! Slušajte svoje srce i pomičite vlastite granice. Ne pristajte na partnere koji će eto biti toliko “ljubazni” da će „pomoći“ u kućanstvu ili oko djece, kao da to nije i njihova odgovornost, već isključivo vaša”, poručila je i zaključila:
“Postavite si visoke ciljeve, ne gubite ih iz vida ni zbog koga – nego vjerujte u sebe i borite se dok do cilja ne stignete. Ne dopustite nikome da ugasi tu vatru u vama!”
